piše: Lada Franić-Glamuzina, prof. hrvatskog jezika i književnosti
Draga Sonja,
htjela si moj tekst o štrajku u domovini. Dugo si ga čekala. Oprosti, ali bilo je teško pisati o tome…
Nisam pametna da kažem još nešto što mnogi moji kolege i kolegice, pametniji i bolji od mene, nisu rekli, zato ti pišem pismo. Pišem ti pismo u kojem ti se ispovijedam, reći ću ti sve što mi je na duši.
Draga Sonja, prokletstvo koje nas prati još od Domovinskoga rata, nastavlja se, ali se na poštene i one koji su do kraja ostali u rovovima, sada puca iz drugih oružja. Ovi topovi koji su usmjereni i postavljeni na nas djelatnike u prosvjeti, nisu svima vidljivi.
Teško je bilo u onim rovovima u Vukovaru, Škabrnji, Baniji, Kninu i drugdje – s tim se ne može ništa mjeriti, draga Sonja. Ti znaš da je to neusporedivo jer si žrtva takvih rovova. Ali, ovo što se sada događa je rovovska borba za moral, poštenje, jednakost – u toj kategoriji, mislim, da se možemo izjednačiti bar malo s borcima za slobodu i nezavisnost domovine.
I dalje tvrdim da za ovo ti junaci nisu ni ubijeni, ni ranjeni ni mučeni… nisu se borili za domovinu u kojoj većina ljudi jedva sastavlja kraj s krajem, gdje se umirovljenici i mnogi ostali bez sredstava za život, kopaju po kontejnerima, skupljaju boce, da se masovno iseljavaju mladi i njihove obitelji, da nema neradne nedjelje, da medicinske sestre padaju s nogu od posla te skupa s liječnicima su potplaćeni i izrabljivani, da nam obitelji propadaju, da su djeca prepuštena najviše nama, učiteljima i učiteljicama. Njihovi roditelji se bore za preživljavanje i školovanje svoje djece i nama su dali veliku podršku. Roditelji znaju da smo im mi zadnja nada da im djecu dovedemo na put za bolji život…
Nažalost, mnogi naši najbolji učenici su otišli u bolji život izvan domovine i ponijeli sa sobom sve znanje i vještine koje smo mi, učiteljice i učitelji, u njih uložili s puno strpljenja, stručnosti, ljubavi… i njihove obitelji, također. Obitelji su njihovim odlaskom izgubile puno a s njima i domovina.
Draga Sonja, oprosti mi…………………………………….. (dugo čekaš ovaj tekst).
Ali, sad sam napravila pauzu jer mi se vid zamaglio….
Znaš već… te suze koje mi ne daju mira… ne daju mi spavati, ne daju mi da se predam… nego me i dalje motiviraju, ne daju mi da pustim svoje učenike, ne daju mi da nepravdi i lupežima kažem: „U redu, neka bude po vašem!“
Draga Sonja, te suze mi ne daju da posustanem, ne daju mi da pustim svoje učenike da plutaju u neznanju, ne daju mi da odu nepismeni iz moga razreda… te suze su moj nuklearni pogon, te suze mi govore da volim svoje učenike i kroz njih svoju domovinu …
Draga Sonja, ne postoji veća domoljubnost od ove borbe i krika prosvjetara u ovom trenutku u Hrvatskoj. Te suze dijelim sa 96% djelatnika u školstvu, draga Sonja, ne može više nitko ni u jednoj zbornici u Hrvatskoj zadržati te suze i taj krik očaja i velike zabrinutosti, a ne mogu ni roditelji, ne mogu ni drugi građani. Uz naše učiteljske sindikate stalo je više od 50 sindikata… to ti sve govori.
Među prvima podršku su nam dali roditelji, medicinske sestre, liječnici, vatrogasci zatim policija itd.
Draga Sonja, sad u našoj domovini opet teku krv i suze, a na površinu izlazi sve smeće koje inače pliva po površni kad se ratuje. U ovom štrajku ne sudjeluju samo profesori, učitelji, nego svi ljudi koji rade u školi od spremačica, domara, tajnica, računovođa, asistenata u nastavi…
Koeficijent je 6,11% i njime tražimo izjednačavanje, jednakost s drugim javnim službama. Mi znamo da vrijedimo više. Vlada zna da vrijedimo više… ali ne daju.
Ni jedna vlada, bez obzira na stranku, nije imala sluha za ljude u prosvjeti. Plenkoviću je došao račun na naplatu. Ulje na vatru je dodao on sam kad je rekao da će svima u javnom sektoru povećati koeficijente, a to znači da će učitelji opet biti na dnu ljestvice i njihovo dostojanstvo i dalje na dnu. (O drugim njegovim ponižavajućim postupcima i riječima neću trošiti tintu.)
Složenost poslova jedne učiteljice, društvena uloga učitelja u društvu je nezamjenjiva, danas sve veća.
Sad se vidi kad se štrajk prosvjetara odužio što školstvo znači za društvo u cjelini. Sad se vidi što se događa kad ta karika u društvenoj strukturi pukne. Sad se vidi da smo nezamjenjivi, da ne može svatko s ulice doći i raditi naš posao, ne damo da svatko s ulice može doći u školu i pljunuti učiteljicu/učitelja.
Draga Sonja, većina vidi i razumije nas, samo premijer ne želi priznati svoju veliku pogrešku koju je načinio u svojoj oholosti. To njegova OHOLOST ne vidi. Kad progleda, mogao bi oslijepiti. Oholost je prvi od smrtnih grijeha i vodi u propast, za sobom vuče sve ostale grijehe i njegove poslušnike.
(Neću sad spominjati Sanadera kao pouku iz basne…)
Mi, učiteljice, učitelji, znamo posljedice te oholosti, na svojoj koži smo osjetili i osjećamo ju, od 1991. do 2019. godine.
Ne daju, a imaju. Zašto? Oni našim novcima raspolažu, oni su tu zbog nas a ne mi zbog njih.
Ne daju! Zašto ne daju, draga Sonja?
Ako najškolovanijim i moralno najjačima u državi daju, znači da će uskoro morati pakirati kofere. Kad bi se pametni, školovani i moralni, uspjeli probiti na onaj nivo koji im pripada, ovi koji sad vladaju, ne bi imali ni 1% šanse da se približe Markovu trgu.
Draga Sonja, poznata je izreka talijanskoga književnika Itala Calvina koji je upozoravao na vlast koja ne ulaže u obrazovanje jest vlast koja se boji da neće moći upravljati državom zato što je lakše upravljati neobrazovanim narodom. Još bih dodala da je lakše upravljati narodom u kojem su i loše plaćeni učitelji ponizni koji se boje, lakše je takvim ovcama upravljati nego školovanima i jakim, moralno i intelektualno koji tu snagu i moral prenose na generacije svojih učenika, budućih građana koji neće postati stoka sitnog zuba i koji neće prodavati svoj mozak za 3 marke i sl. uhljebničke poskočice kojih se stidimo i koje su nas dovele do samog ruba propasti.
Loše plaćeni učitelji, pretrpani administracijom, blesavim tablicama, virtualnim učionicama i sličnim novotarijama od koji europski narodi odustaju jer su shvatili da više štete nego pomažu…..garantiraju odlazak najkvalitetnijih učitelja iz učionica, to ovim i ovakvim vlastodršcima odgovara – zato ne daju 6,11% i zatrpavaju nas papirologijom, nude nam prožvakano znanje koje mnogi već godinama/desetljećima rade u svojim učionicama.
(No to je za neko drugo pismo, draga Sonja!)
Kad nam djecu budu poučavali poslušnici partije, ulizice, mlakonje, strašljivci, oni koje možeš kupiti janjetinom i vilama, jahtama to je onda garancija da će proizvesti i takve učenike, buduće građane. Takvi učenici postat će poslušni glasači kojima će se moći upravljati kako kome odgovara. Mi, učiteljice i učitelji, se i za to borimo to je, također, utkano u onih naših krvavih 6,11 % .
Reforma koja nam je na brzinu sklepana te nametnula niz brzopoteznih obveza i papira, predavanja o onome što već svi radimo… i to je utkano u ovih krvavih 6,11% samo se sada to ne ističe previše.
Draga Sonja, zatrpani učitelji ne mogu misliti, ne mogu raditi svoj posao u razredu sa živom djecom, ne mogu biti ono što zapravo jesu – učitelji! No, taj obračun još nije na redu! Prvo moramo srediti oholog premijera i 6,11%, a poslije slijedi čistka ostalih koji od nas žele načinti glupače i poslušnike koje rade svaku glupost koja im dođe odozgo…. Mi se nismo za to školovali, mi smo učitelji, od krvi i mesa a ne od papira, naši učenici isto nisu od papira i ne žive u virtualnim učionicama.
Draga Sonja, kad ovo sredimo i prestanemo raditi honorarne poslove da prehranimo i školujemo svoju djecu, očistit ćemo i ovo smeće koje nas zatrpava papirologijom koja nema veze s našim životom u učionici.
Draga Sonja, za to se borimo, za našu djecu, unučad, jer naši učenici su naša djeca, mi njihove roditelje zovemo svojim roditeljima, ti roditelje nas zovu naša raska, naš profesor i sl.
Draga Sonja, ono što je neshvatljivo je oholost kojom se premijer odnosi prema učiteljima i cjelokupnom osoblju koje radi u školama. Neshvatljivo je u civiliziranoj Europi da se jedan premijer tako ophodi s najškolovanijim slojem društva, možemo samo pretpostaviti što misli o ostalima: radnicima, seljacima, ribarima…
Draga Sonja, tužna sam, ali i ponosna i sretna što je na referendumu premijer dobio još jednu pljusku od onih poniženih koje je stavio na dno.
Mi s dna se dižemo, vučemo ostale, u nama vide svjetlo, uzor. Ovo više nije štrajk djelatnika u prosvjeti, ovo postaje prkos, bunt svih poniženih u domovini.
Draga Sonja, šaljem ti pozdrave iz domovine u Berlin gdje je mnogo naših ljudi pobjeglo od ovoga o čemu ti pišem. Sve ih pozdravljam i svima želim sreću i zdravlje jer šteta koja im je nanesena nikad se neće ispraviti. Mi koji smo ostali, nastavljamo i nastojimo koliko možemo, popraviti štetu i vratiti dostojanstvo učiteljima i svima onima koji pošteno rade svoj posao i njime uzdržavaju svoje obitelji.
Draga Sonja, srdačno te pozdravljam!
Tvoja Lada
Zagreb, 29. 11. 2019.