Sven Adam Ewin
Dat ću vam Dušu, al ne dam Kuću Duše.
Duša je luda. Uporno druge tješi.
A kad se vrati, kad joj se snovi sruše,
Uđe u Kuću… I priznaje da griješi.
Duša je luda. Uporno druge tješi.
A kad se vrati, kad joj se snovi sruše,
Uđe u Kuću… I priznaje da griješi.
.
A onda Duša plače, za dana dugih.
Liječim je mirom. Čajeve kuham gorke.
Bude teško ranjena. A sve od drugih.
Napolju nisu anđeli. Vani su orke.
Liječim je mirom. Čajeve kuham gorke.
Bude teško ranjena. A sve od drugih.
Napolju nisu anđeli. Vani su orke.
.
Kad se zaliječi i posve oporavi,
Sva od melema , utjehe i mekoće,
U njoj se opet poriv da tješi javi.
– Ne idi, – kažem. Al ona hoće, pa hoće!
Kad se zaliječi i posve oporavi,
Sva od melema , utjehe i mekoće,
U njoj se opet poriv da tješi javi.
– Ne idi, – kažem. Al ona hoće, pa hoće!
.
– Pa idi, Dušo! Kad opet budeš sjena,
Ti svrati Kući. Vrata su otvorena..
– Pa idi, Dušo! Kad opet budeš sjena,
Ti svrati Kući. Vrata su otvorena..