Pjesnici su tu da bi svijet (svemir) imao dušu
Igor Divković
Nada
Pada,
snježi,
mraz
svud
reži.
I
po
dolju
i
po
gorju
trag
za
tragom,
uvijek,
teži.
Snježi,
pada,
zima
vlada.
Ide
pastir
ispred
stada.
Izvana
ga
hladi
snijeg.
Iznutra
ga
grije
nada.
Palestinac
Zrikavac, zelen, ziba zrak.
Mahovinu miluje, meki, mrak.
Svitkom svija, svitljiv, slak.
Zviježđe zaziva znamena znak.
Zviježđe zaziva znamena znak.
Gospar gospu, grimizom, grli.
Vjerom vjekuje vilajet vrli.
Hvalospjev hljebu hita, hrli.
Hita, hrli, hvalospjev hljebu.
Nadalina, nadom, nadvisuje nebu.
Grješnik grješnici grije grudi.
Čovjek čovjeku čudom čudi.
Čovjek čovjeku čudom čudi.
Čovjek čovjeka čudom časti.
Čovjek čovjeku čudesa čitka.
Bljeska briljantin božanskog bitka.
Ispred dvora
Prostor srijeće
ispred dvora,
male kuće
ispod visa,
dvorište je,
esplanada,
avlija svih
mojih nada.
Avlija svih
mojih nada,
mojih želja,
svih veselja,
boravište,
konačište,
igralište,
kazalište…
Ishodište majke,
ćaće,
silne braće
i sestara,
gdje se gušta
trešnja hrušta,
gdje se ruža
k nebu pruža.