Priča treća
piše: Stjepan Poljaković
Došlo je vrijeme da nastavim priču o poslu njegovatelja. Želja mi je da progovorim o nečemu vrlo kompleksnome a opet strahovito bitnom, o kolegijalnom odnosu.
Da se odmah razumijemo, ovo nije ni sud, ni lekcija, tek jedno koliko je to moguće, jasnije napisano osobno razmišljanje. Do sad sam o tome šutio ne želeći biti patetičan ili moralist, ali situacija u kojoj se trenutno nalazimo nagnala me da progovorim.
U našem pozivu, kako ja to vidim, 75% uspjeha ovisi o povjerenju. Ako imate povjerenje pacijenta, obitelji, agencije, kolegica i kolega, onih 25% su rutina, kudikamo lakše obavljeni dio posla. Izražavam se u postotcima da naglasim koliko je povjerenje bitno.
Jako je bitno znati svoje mjesto u lancu ili piramidi.
Mi koji radimo u Austriji smo samostalni obrtnici, niti njemački niti austrijski radni zakon ne prepoznaje pojam 24 satnoga rada. Njemci vam prodaju priču o time da radite 8 sati, a živite sa obitelji, Austrijanci vam nude status samostalnog obrtnika da sa sebe skinu odgovornost za posljedice takvog rada.
U kratko, odgovarate sami za sebe. Agencije vam nađu posao ali realno ne odgovaraju pred zakonom jer ste vi potpisali ugovor o radu sa obitelji a oni su samo posrednici. Pitajte osoblje agencije koliko je njih i koliko dugo radilo vaš posao? Objektivno, možete li očekivati razumijevanje od onih koji nisu radili i trpjeli ono što vi trpite?
Dakle, i država i agencije su se ogradile, obitelji u velikoj većini, priznat ćete, u nama gledaju nužno zlo. Mi smo jeftinija varijanta ili kompromisno rješenje jer im roditelji ne žele u dom, a mnoge domovi ne žele primiti jer su prije za psihijatriju nego za normalan dom.
Piramida ili lanac su složeni, vratimo se nama.
Da su uvjeti nebeski, obitelji i pacijenti med medeni a da iz frižidera ispadaju sljedovi gotovih jela naš je posao dovoljno težak i odgovoran.
Spoznaja da na 2 tjedna ili nekada i mjesec, dva, odlazite u ne izvjesnost, u tuđu kuću, ovisite o tuđoj milosti i nemilosti, dovoljno je stresna i tegobna.
Ono naj žalosnije je što kraj svih tih nabrojanih peripetija valja voditi računa da vam kolega ili kolegica, u našem žargonu smjena, ne zabode hrđav nož pod plećku.
O mjestu u piramidi sam pisao da bih na glasio da smo mi na dnu, oni naj niži od čijeg djelovanja ovisi sve a za sve možemo biti krivi, treba li nam onda zavada sa smjenom? Kako je lakše steći nečije povjerenje, laganjem ili iskrenošću ?
Pokažite mi onoga tko se trajno usrećio, obogatio, stekao ugled u očima ljudi, ponavljam, ljudi, laganjem. Osuđeni smo jedni na druge, da si vjerujemo i surađujemo jer ne vidimo što tko radi ali trpimo posljedice ili beremo plodove našega rada.
Pogledajte u oči onima koji su na glasu kao lažovi i muljatori i procijenite što vidite? Dali vam izgledaju kao sretni i smireni ljudi? Tko normalan želi tako izgledati ?
Nema sreće od tuđe ne sreće.
Što god vi gazdama ili klijentima radili ili kako god im medili to neće promijeniti njihov stav ili pogled na vas, vi i smjena ste oni koji im iz džepa izbijaju nekoliko tisuća eura mjesečno, tu spoznaju teško ili ničime ne možete promijeniti.
Sloga sa smjenom temelj je mira i egzistencijalne sigurnosti, vaša vas smjena ili kolege iz branše razumiju bolje od bračnih partnera, roditelja ili djece. O slozi sa smjenom ovisi vam u dobrom dijelu harmonija na poslu. Ma koliko god tepli ono: “Što me briga, svatko svoje zna“, priznat ćete da je to više obrambena reakcija nego iskren stav. Tko normalan ne bi htio biti dobar sa svima u okruženju?
Svima želim sreću, zdravlje, strpljenje i razumijevanje. Jako dobro znam koliko nam je to svima potrebno.