ZAGREBAČKIM ULICAMA NAIĐOH  NA CEKIN

piše: Viktorija Banić
Zagreb/ Ne znam kako je kod vas, ali kod nas je postalo opasno zalupiti vratima u stanu. Već je netko u „niskom startu“, siguran da je u pitanju još jedan potres. Najvažnije stvari (dokumenti, novci, lijekovi i sl.) su, nakon prva dva, danima stajale spremne pored ulaznih vrata, jer možda jedan od narednih potresa (a bilo ih je i ima ih) bude sa dovoljno „Richtera“ da ne završi sa samo razbijenim staklom i popucalim zidovima.

Tako da je kod nas doma sjajno, kako sada izgleda srce Zagreba… Zagreba kojeg je i rat „ošamario“. Ne na način Vukovara ili Karlovca, ali puno je „načina“…

Zagreba u kojeg se zadnji put ozbiljnije ulagalo za vrijeme Univerzijade (ako ne računate fontane, spomenike i stambene zgrade izrasle na čudnim lokacijama, još upitnijih standarda građenja i preskupih kvadrata, čija je svrha brzo bogaćenje pojedinaca…). Brojne umorne, sive fasade, sa i dalje prelijepim ornamentima, ulazima, natpisima, više niti to nemaju. Nešto je otpalo samo, a nešto se moralo srušiti zbog sigurnosti građana. Zagreb, čija se katedrala obnavlja, čini se, oduvijek. Jedva prebolismo jedan toranj, rekoše da se i drugi mora srušiti, pomaknuo se i opasan je…

I sve to na ovu nevolju izolacija, samoizolacija. Javni prijevoz gotovo stao. Grad smo duhova. Parkovi i igrališta prazni, ulazi, za „tvrdoglave“ blokirani trakama i papirnatim odlukama sa žigovima i potpisima. Rijetki prolaznici u žurbi, preko ruba, ali zbilja svakakvih, predmeta u funkciji kirurške maske i sa zombijevski bijelim rukama u jednokratnim rukavicama, pogledom skeniraju osobu koja im dolazi u susret i odlučuju o stupnju potencijalne opasnosti (kao u filmu o Terminatoru!). Škole, vrtići, sveučilište, sve je stalo ili funkcionira na vrlo zapetljan način.

Uz zdravstvene djelatnike, najviše žalim „tete“ u trgovini na koje se istresa gomila stresa kupaca. One koje na blagajni, tek na upit, kupcu u ruku, nakon plaćanja, daju najviše 10 vrećica kvasca! Zato jer su neki naši susjedi, poznanici, neki „mi“, kad je kvasac ponovo stigao u trgovine trpali cijele kutije u svoja kolica (na samo spomen riječi „toalet papir“ mi se smrkne)! Zagreb tužnih ljudi koji zbog smanjenja posla ili potpune obustave u pojedinoj djelatnosti odlaze na zavod za zapošljavanje, sezonaca koji to više neće biti, zbunjenih „osmaša“, maturanta, studenta, isprepadanih umirovljenika…

Prepuni odjeli intenzivne skrbi, respiratori, brojevi, priopćenja Nacionalnog stožera… Vjerujem, nadam se, da ljudi koji ga sačinjavaju čine najbolje što mogu u ovoj situaciji, ali koliko je to zapravo? Pokušavam više iščitati s njihovih lica, iz stava, očiju…

I onda, informatička dostupnost, pravo Stablo spoznaje dobra i zla ovoga vremena sa mnogim zmijama u svojoj krošnji, krene… Urote: 5G tehnologija mobilnih mreža uzrokuje korona virus svojim zračenjem…, ovo je tek borba divova tko će biti vladar nove ere mobilne komunikacije…, cijepivo koje će se proizvesti sadržavat će supstancu pomoću koje ćemo svi biti receptori..., pa: Trump, Putin, EU…, onda: pandemija uopće ne postoji, to je obična gripa kako bi se nesmetano postavljali odašiljači, uvodile diktature, gospodarstvu je svejedno, propast će samo mali, koji im ionako smetaju…, do idiotskog: sve je ovo cirkus da bi tamo neki starac živio ili ne živio dan, mjesec više, vrlo bitno, neka umre, pa nismo besmrtni, on je nebitan... Moj otac je starac! I bitan!

Znate onaj osjećaj kad u starim filmovima u brodskoj kotlovnici svi oni pokazatelji odu na maksimum? Zapište, uz mnogo pare, svi ventili upozorenja, a peć ili motor izgleda kao da će se razletjeti?! E, baš taj! Ako poznate ikoga tko radi u bolnici pitajte ga neka vam ispriča kako tamo izgleda! Meni je sasvim svejedno tko ili što je napravio, pustio, iz kojih razloga, kome je virus pobjegao, tko ga je modificirao i što god dogovorio…

Smatrajte me osobom bez stava ili tipičnom isprepadanom „ovcom“ kakvu vladajući žele ili pasivnom osobom ili kakvom god želite! Svejedno mi je što je „iza“ ili „ispred“! Samo želim da stane ovo…, ova…, ovaj loš, vrlo loš scenarij apokalipse u filmu B produkcije! Želim nam samo Život.

I onda na stranicama Hrvatskog Glasa Berlin pročitam priču doktorice medicine Verice Jačmenice-Jazbec o Centru za rehabilitaciju djece s posebnim potrebama „Zlatni cekin“, u kojem se nalazi poliklinika, koja uz zdravstvenu djelatnost pruža i socijalne usluge i dječji vrtić, a nalaze se na rubu Slavonskog Broda. O njegovom pokretaču, ravnatelju, srcu svega, fra Iliji Jerkoviću i još 60-ak zaposlenih, jedini takvi u cijeloj Slavoniji…

Ovaj članak o „Cekinu“, kako smo ga interno zvali, pravi je povod ovog teksta. Naime, 2012. godine, nakon višetjedne borbe, rođen je moj sin, u jedva 32. tjednu trudnoće. Inkubator i neizvjesnost prođoše u nekoj agoniji i jednoga dana u ruke mi staviše majušnog dječaka, dugačkog tek četrdesetak centimetara, prije lakog, nego teškog dva kilograma. Rekoše riječ „neurorizično dijete“ i „dalje ćete se javiti“. Moj Bože, nikad se u životu nisam osjećala uplašenije i usamljenije! Kako ga, za početak, okupati, nahraniti, uopće uzeti, tako malenog? I što i kakvo je to „neurorizično dijete“?

I onda smo takvi uplašeni i puni pitanja stigli u naš Cekin. Gledala sam ispod oka, kao i oni mene, roditelje koji su doveli svoju djecu s različitim „posebnim potrebama“. Neću reći da je lako, nije, ali čovjek krene, pa bude lakše. Osim toga, zaposlenici u Cekinu su posebna priča… Tako je moj sin, debelih mjesec dana prije datuma kada je uopće trebao doći na ovaj svijet, stigao pred liječnike i ostale stručne djelatnike. Procijenili su njegovo stanje, meni objasnili sve što sam ih upitala i upoznali nas s našom fizijatricom, mladom i dragom djevojkom.

Tada sam prvi put čula za vježbe po Vojti – više puta na dan držite dijete u točno određenim položajima, pri čemu pritiskom na pojedine točke na tijelu pomažete simulirati pokrete puzanja. Teoretski zvuči logično. U praksi? Kad sam vidjela i čula prvo vježbanje sa njegovom fizijatricom, bila sam očajna. Kako ću ja to? Ja, glavni terapeut svom djetetu i ona moj mentor? Znam, često ćemo dolaziti, ali svaki dan, više puta na dan, vježbamo, sami… Uglavnom, preznojite se od muke dok pritišćete dijete u određenom položaju, držite ga svojim tijelom, zaključite da imate premalo ruku za sve to odjednom obaviti, a dijete svo vrijeme, bez prestanka plače i gleda vas u oči. Najteže je shvatiti, a pogotovo prihvatiti, ono što terapeuti od početka ponavljaju – ne plaču naši malci jer ih boli, jer im mi, njihovi roditelji nanosimo vježbom bol, već zato što ne žele stajati stisnuti u istom položaju i ponavljati vježbu. Osim toga, vježbe se, nakon početne, množe i kompliciraju, uvode nove, kako bi se postigao ukupan učinak. Ne znam je li teže bilo fizički i psihički meni, malenom iscrpljenom djetetu koje bi spavalo nakon vježbanja ili ostatku obitelji dok sluša stalni plač i pita se/me – je li moguće da to tako mora biti?

Je, moguće je. Upravo tako mora biti. Kažem vam sada. Treba izdržati. Nije lako, ali pomoć, susretljivost i motivacija od strane djelatnika u Cekinu mi je bila zlatna jednako kao i njihov naziv. Ustrajali smo. Vrijeme je prolazilo u čestim kontrolama, u poticanju, ne samo motorike, već i u savjetima, dolascima i odlascima, bezbrojnim, uvijek istim pitanjima, svakog zabrinutog roditelja. I roditelji koje sam upoznavala u Cekinu bili su vrlo važna, motivacijska karika. Izvor informacija. Ljudi srca otvorena i za moje dijete.

A ja sam često pogledavala u veselu dječicu u dječjem vrtiću u sklopu Cekina (koji radi po Montessori metodi) i razmišljala hoće li moje dijete ikada tako trčati, smijati se, hoću li mu znati pomoći, ma što to obuhvaćalo? U Cekinu me nikad nisu unaprijed „plašili“ svime onim što možda može biti, svime što se može iskomplicirati, što može „neuspjeti“. Hvalili su male pomake, bili poticaj…

I tako, bili smo vrijedni 13 mjeseci, a onda je on prohodao! Ranije nego njegova starija sestra rođena „u terminu“! Moj Bože! Nikad neću zaboraviti ponos njegove fizijatrice dok ga je vodila po Centru i svojim kolegicama govorila – „Gledajte nas! Rođeni u 32. tjednu! Hodamo! Sa 13 mjeseci!“ Bili smo sjajan tim! I uz Božju pomoć, zajedno, uspjeli.

Moj sin je danas visoki, snažni i nasmijani četrnaestogodišnjak, koji se bavio i bavi svim i svačim – sportovima, tehnikom, informatikom, modelarstvom, robotikom,crtanjem, koji stvara, izrađuje, planira… On me grli snažno, raste kao iz vode i oličenje je izuzetno vedre, pozitivne, zdrave, mlade osobe. Hvala Cekinu što postoji! Hvala svima na strpljivosti, jer znam da nismo uvijek bili u formi. Oni su to razumijeli. Ovaj tekst neka bude potpora svim roditeljima koji možda sada brinu zbog svojih malenih.

Kako bi i što bi bilo bez Cekina? Ne znam, niti želim o tome razmišljati. Sve ima svoj razlog i svoju svrhu. A Cekin itekako. Posebnu. Baš kao što je i svako naše dijete. Teška su vremena. Teško je i Cekinu opstati. Ali treba. I mora. Zbog sve djece i njihovih roditelja koji će ga trebati. Hvala im, kao i onima koji će pomoći Zlatnom cekinu.

0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments