Dajana Sabo
Još jedna nestvarna noćna mora, a ponekad smo poželjeli osjetiti
onaj dašak vjetra pod nogama, misleći da ćemo se
brže kretati po ovoj krivulji različitih obaveza,
neke nas previše zaokupljaju i ne možemo se pomaknuti
s puta koji nam je sudbina ucrtala,
naše ruke su premalene i naše noge su preslabe da
izdrže ovaj silni pritisak sadašnjice, tek toliko da ljudi
shvate zbog čega se toliko bojimo letjeti
ne shvaćamo mnoga razmišljanja o kavezima u kojima nas
noćima drže
da ne bismo pobjegli kada nam se pruži prilika
a poznajemo dovoljno strahova i svima smo im dali imena
kako bih ih se što manje bojali,
i čitavog života čekamo na nekoga da nas vodi
nekim jedinstvenim putem koji još nismo iskušali
a sve nam je postalo drukčijeg okusa, miris
nesnošljiv dok se kupamo u ovoj rijeci različitih osuđivanja
čekamo ali nikoga nema, čekamo ali nitko se ne usuđuje pomoći
kukavicama
valjda nam je suđeno da i ovaj put pogledamo u nebo
i prihvatimo činjenicu da su naša odjela previše svečana
za ovako neku banalnu smrtnost.