piše: Sonja Breljak
Berlin/ Za nevjerovati je za koliko se stupnjeva u ovo mjesec dana promijenio naš život. Stvarno, kao da smo zaspali u jednom, a probudili se u drugom svijetu.
Bilo je u mom životu još takvih prijelomnih trenutaka, možda i više od ovih sadašnjih jer su nam mijenjali i tijek, i mjesto a ne samo način života.
Čim zaronim u razmišljanja na ovakve teme, u meni se bude sjećanja na djetinjstvo, neki davni i drukčiji život, na ratne dane, izgubljene ljude, izbjegličke godine… otvaraju se stare rane. Tome nema lijeka, to dolazi samo po sebi, nesvjesno, povlači se čudna, bolna paralela izazvana događajima i doživljajima pa se tome moram opirati.
O virusu koji je tamo negdje u dalekoj Kini, nije se baš previše razmišljalo ni s početkom, pa čak niti sredinom veljače. Kina… gdje je to, mislili smo, kao da je na Marsu.
Tamo, 23. veljače, krenuh s dvijema kćerkama put daleke Amerike. Let i put odavno planiran. Željala sam na prvu obljetnicu bratove iznenadne bolesti i smrti, biti s njegovom obitelji u Salk Lake City, u američkoj državi Utah. Dalek je to put, nije dobro putovati sam, pa mi se na ovom putovanju pridružiše i obje kćerke.
Bilo je to do u tančine, izvrsno putovanje. Učinih ustupak kćerkama pa ostasmo dva dana u New Yorku, kad je već prilika upoznati ovaj veliki grad. O, da, sad, dok ovo pišem, pomalo to, ta normala, zvuči nekako nadrealno, kao što nadrealno izgleda i ova svakodnevica u kojoj se nalazimo.
Dakle, krenuli smo tog 23. veljače, Lufthansinim letom do Barselone. Točno, baš tako, do Španjolske koja se sad bori s velikim brojevima zaraženih i preminulih. Nikakvih posebnih kontrola, niti pitanja nije bilo. Provedosmo nekoliko sati u zračnoj luci iz koje se vidi palmino drveće i vedro nebo i sunce koje nagovješta toplinu podneblja veću nego li je kod nas u Njemačkoj. Usput upoznasmo i njemačku studenticu koja stiže iz Berlina u Barselonu na polugodišnje učenje jezika preko Erasmusa. Moram reći, skoro smo joj pozavidjele…
Idući let, dug desetak sati bio je onaj agencije Delta ka New Yorku. Kćerke su imale lijepu ideju, kad već idemo za USA a ne ide se tamo baš svako malo, da iznajmimo apartman i barem dan-dva razgledamo New York, taj gigant od grada. Nikakvih posebnih kontrola na američkom tlu, ovdje se još uvijek spava bezbrižnim snom.
Nakon noćenja u New Yorku, točnije u gradskoj četvrti Brooklyn, osvanuo nam je tako lijep, topal i ugodan dan da vjerujem i da smo imali priliku birati i naručiti ga, ne bismo ni mi to bolje načinili od ovog koji se tad pred nama otvorio. Šetale smo preko 35 tisuće koraka taj dan, prešle od Brooklyna do Mannhattna, kroz kinesku, talijansku četvrt, do bogate Pete avenije, kraj Trumpova tornja, Time Square, kraj spomenika stradalima 11. rujna, vozile se žičarom iznad rijeke Hudson i gradskih žila kucavica, metroom, promatrale grad s Brooklynskog mosta… Grad za koji kažu da nikad ne spava, nas se tako dojmio, skoro nam bilo žao ići dalje…
Let iz New Yorka ka Salt Lake City traje pet sati. Treći puta sam u ovom gradu, bijah u njemu u sretnim i nesretnim okolnostima. Ovaj boravak bio je utješan, udahnuti zraka u gradu gdje je moj brat živio, zagrliti obitelj koju je/koja ga je voljela, izmoliti molitvu na mjestu gdje počiva… Jasno, kao majci koja po prvi puta sama, i još tako daleko, putuje sa svojim curama, ovo putovanje svakako ima posebnu draž. A oko nas i svi ljubazni i dragi likovi naših “američkih” obitelji gdje u svakoj sekundi osjećamo toplu pripadnost. Skoro nam bilo žao da imamo tek desetak dana druženja…
Povratak nas je vodio Deltinim letom do New Yorka pa luksuznim Singhapur Airlains (na dva kata) do Frankfurta i Lufthansom do Berlina. Sretna sam da je cijeli put prošao u redu. Sad svaka od nas tri u svoju svakodnevicu. Stariju kćerku već u zračnoj luci Tegel dočekao suprug i dvogodišnja kćerkica, moja unučica, mlađa žuri na posao u Bamf a ja već dan iza na let za Zagreb. Skoro mi bilo žao krenuti iz Berlina, ta nisam se ni nagledala obitelji, doma, vrta, moje ulice, grada…
U zračnoj luci u Zagrebu, 4. ožujka, tek me pitalo odakle dolazim i gdje sam bila posljednja tri tjedna. Rečeno, USA i Njemačka, bilo je zadovoljavajući odgovor. Ta, tek je grupa Kineza sa strane ispunjavala kojekakve formulare.
A u Zagrebu, divota! To predivno trodnevno druženje organizirano za nas 23 iz cijelog svijeta, dobitnice nagrade Utjecajne hrvatske žene i Buduće liderice 2020. u organizaciji Mreže hrvatskih žena koju vodi Caroline Spivak iz Kanade… Kao da me je netko rukom pomilovao po kosi, eto tako sam se osjećala. I kako izvrsne žene sam upoznala!
Sve se to u Zagrebu zbivalo oko Međunarodnog dana žena. Još na taj dan objedovah s Marijanom i Mirkom, dragim prijateljima iz studentskih, sarajevskih dana pa 9. ožujka poletjeh ka Berlinu…
Eto, tim letom je nekako završio neki uobičajeni, normalni život. U utorak, 10. ožujka, javljam se na posao u Saveznoj službi za migracije i integracije a već krajem tjedna smo u nekom drugom svijetu i životu u kojemu se ljudi bore u trgovinama za pakovanje toalet papira ili vrećicu brašna. Korona je već odavno kod nas, kod vas, kod njih, svugdje, samo mi o tome nismo ništa znali, niti željeli znati jer se eto to ne događa nama već nekom drugom, dalekom…
Njemačka uvodi zabranu kontakata, zatvaranje svega osim prehrane, bolnica, pošte, banaka… Šetnja tek u dvoje dozvoljena, poželjna distanca dva metra. Grad se sve više prazni i povlači u sebe.
Gdje su sad daleko ta naša putovanja i letovi, palme Barselone, države u kojoj je smrtnost najveća u Europi, ulice New Yorka gdje vlada korona kaos tamo gdje smo se prije mjesec i pol mi bezbrižno šetali, gdje su divni zagrebački trgovi, stara zdanja koja pokleknuše pod zemljinim podrhtavanjem…
Tjedan dana sam doma. Promjena je to velika, takvo šta moja obitelj ne pamti u posljednjih 26 godina. Djeca pitaju: pa mama, je li ti dosadno? Meni dosadno? Iskreno rečeno, ne znam što bi taj pojam trebao značiti. Inače, vodim pun duhovni i socijalni život. Nikad mi i nije bilo dosadno. Pa niti sad!
Šetam od računala, preko kuhinje do vrta. Trčim s mlađim sinom po 2-3 kilometra svako jutro. Zalijevam ruže, voćke i druge mlade biljke u vrtu. Kuham, pečem… pa to i tako radim unatoč poslu, sve dane i godine. Uređujem ove stranice, radim predgovore i pogovore budućih knjiga, uvodim godinama odlagane izmjene na Glasu, vodim telefonske razgovore, online dogovore, fejs komentare i inbox prepiske… ma kakvi dosadno!
No, istini za volju, nedostaju mi događaji, kolege, novinarski zadaci, putovanja. Nedostaje mi moj crkveni zbor i naša pjevana, dvostruka molitva. Fale mi “Lastavice” da zapjevamo koju domaću, jedva čekam probe folklora… Nedostaje mi moj život u kojemu su kolege, prijatelji, dragi ljudi… Ovo je neki drugi, tuđi svijet.