piše: Sonja Breljak
foto: Hrvatski glas Berlin
Berlin/ E, da, bilo je to jako davno kad smo Emil Cipar i ja utipkali prva slova i rečenice na stranice ovog portala…
Čim to spomenem, sjećanje me odvede na našu teta Lizu iz “Brođana” koja mi tamo još 2008. godine spomenu kako ima u Brodu jedan portal SBonline na kojemu bi se moglo ponešto napisati o Brođanima iz Berlina. Bila je to svojevremeno jedna od prvih web stranica u Hrvatskoj koju je vodio Brođanin Željko Klindžić.
Javih mu se pismeno ponudivši napisati koji redak o humanitarnim akcijama berlinskih Brođana a on me uputi na urednika rubrike Brođani u svijetu.
E, da, bio je to Emil Cipar koji se netom bio vratio iz iseljeništva, iz Remscheida, te kao povratnik i umirovljenik i sam istraživao i tražio svoje mjesto pod suncem Hrvatske nakon više decenija odsustva.
Naša prepiska i pismeno upoznavanje dogodilo se s proljeća 2008., u ljeto iste godine već smo radili na više blogova a na koncu godine i na blogu Hrvatski glas Berlin, preteči našeg Glasa. Tražili smo oboje neko mjesto pod novinarskim suncem gdje naši tekstovi traju više nego li je to slučaj u dnevnim novinama u kojima smo oboje surađivali, pa nam se online novinarstvo činilo kao neka nova mogućnost, naše mjesto susreta i razmjene novinarskih i iseljeničkih iskustava i naš prozor u svijet.
Jasno, s Emilom je stigao i njegov vjerni Čuko a onda i pola Broda, Berlina i drugih gradova Hrvatske, Njemačke i širom svijeta, brojni znani i neznani likovi koji su se i meni i njemu lagano uvlačili pod kožu i u srca, bilo kao dijelovi naših vijesti, priča i reportaža ili smo ih kao i oni nas, prigrlili kao suradnike kojih je na Glasu svaki dan bilo sve više i više. A mi mislili, sami ćemo…
Blog nam je uskoro bio tijesan pa s početka 2009. godine zakupismo domenu. Pomogao Željko Klindžić kod povezivanja programa a Emilove nećakinje Zvonka i Dunja savjetima i odgovorima na naša brojna i “banalna” pitanja: kako ovo, kako ono…
Tako se upustismo u zajedničko, virtulano-telefonsko učenje administriranja, uređivanja, postavljanja fotografija i albuma. Emil bi tehničke stvari istražio, pročitao, ispitao, pitao, probao pa meni pojašnjavao. Velim vam, i Čuko je znao koliko i nas dvoje o tome tih prvih dana.
Redale su se rubrike, prilozi, k nama stizali brojni pisci, pjesnici, iseljenici, povratnici, dragi i dobri ljudi koji su trebali pomoć ili tražili izlaz, suradnju, mjesto izraza, potpore, oslonca. Tako smo stjecali suradnike, one koji nas podržavaju kao i one koji nas ne vole ali i brojne prijatelje koji su ostali takvi sve do današnjih dana.
Više smo puta tijekom rada na portalu i Emil i ja zaključivali kako bi nakon tako puno godina, valjalo mijenjati šta, učiniti ga komercijalnijim, s više reklama, da nekako sliči portalima kakvi su u modi. Jest, ali kad god bismo naumili što promijeniti i razgledali razne izglede, forme i oblike, nama bi, valjda jer smo ga mi stvorili i rodili, naš Glas izgledao upravo onako kako treba pa do značajnijih promjena nikad nije ni došlo. Sve do nedavno…
E, da, mog dragog prijatelja i kolege, suosnivača ovog glasila, nema od jeseni 2014. godine. O, kako nedostaje! Znate i sami kako je to kad vam ode netko vrijedan i drag. Nemoguće ga je nadomjestiti. Znaju to dobro i suradnici i čitatelji ovog glasila.
Emilove priče utkane u sadržaj ovog portala dio su njegove duše a spomen knjiga “Ono malo duše”, utješna je mogućnost susreta s njim. Svako mi njeno uzimanje u ruke i čitanje Emilovih toplih u duhovitih priča, izmami osmijeh na lice, radost u srcu.
Baš je lijepo poznavati, imati i u sebi nositi sjećanje na takve ljude, poput Emila kao i drugih dragih suradnika koji nisu više s nama: Milorad Cifrek, Rajko Glibo, Željko Mužević, Roko Dobra, Marija Kukić, Josip Prudeus, Ivica Smolec…
Vrijeme u kojemu živimo, jedinstveno je i čudno. Pred koronavirusom uzmakli su brojni socijalni, fizički kontakti, otkazani nebrojeni događaji širom svijeta, operne kuće, škole, crkve, brojne državne ustanove, trgovine, udruge, pojedinci… sve se preselilo u virtualni svijet u potrazi za mogućnošću kontakata, razgovora, dogovora, iskazivanja, pokazivanja, djelovanja. O, kako je postalo prometno i gusto u virtuali.
Kako je korona napredovala i stvarnost se pred njom povlačila u virtualni svijet i popunjavala sve njegove pore, tako je i server na kojemu je naš Hrvatski glas Berlin sve više pokazivao da više nije dorastao ovom trenutku i situaciji. Smetnje i kraći i duži prekid i povremena nedostupnost portala u posljednja dva tjedna, bile su znak da je konačno vrijeme, nakon više od deset godina, načiniti značajniju, unutarnju, sistemsku izmjenu.
Emila nema da pomogne ali sad u obitelji imam dva informatičara pa promjena ide brzo. Biramo novi, njemački server – domaće je ipak domaće! Nakon toliko godina teško je više naći istovjetan oblik koji je Glas imao, stara je to wordpress verzija, no bit je ipak sačuvati sadržaj, na desetke tisuća priloga, svjedoka našeg djelovanja i vrijednih radova nas i naših brojnih suradnika. U tome se u potpunosti uspjelo.
Eto, dragi suradnici i čitatelji, neka vas ne iznenadi malo drugačiji oblik naslovnice Glasa, novi raspored priloga i druga vrsta slova. Ponegdje, kod starijih priloga, nedostaju fotografije, imamo tu još dosta posla. Priviknut ćemo se već svi zajedno. Ima li nešto što vam se čini neprikladnim i neodgovarajućim, javite, potrudit ćemo se naći prikladnije rješenje.
Najvažnije je imati i zadržati radost rada, stvaranja, druženja i čitanja, radost pisanja i otvaranja mogućnosti da to i drugi čine a zadržati i očuvati dostojanstvo i dignitet, ozbiljnost i značenje novinarske profesije i ovog glasila.
Vođena ovim, a znam, bio to i Emilov savjet (uvijek je bio spreman na nove početke), ne žalim za prošlim već se radujem novim mogućnostima i budućim sadržajima Hrvatskog glasa Berlin i vremenu i radu koje je pred nama.
Naš glas ima privremeno i novu adresu (koja u trenutku funkcionira i zajedno sa starom): www.hrvatskiglas-berlin.eu. Nešto kasnije vratit ćemo se opet na dobro poznatu www.hrvatskiglas-berlin.com.
Ostanite uz nas! Bit ćemo i dalje Vaš Glas!