piše: Mirjana Blašković
“Mama, ne postoji Uskršnji Zeko!” , izjavio je moj desetogodišnji sin utrčavši u stan nakon popodnevne igre. Bilo je to lane, prije godinu dana, kad nismo mogli ni sanjati o izolaciji, karanteni i svemu ovome što nas je danas snašlo.
“Tko ti je to rekao?“, odgovorila sam protupitanjem pokušavši dobiti na vremenu.
“Rekao mi je Andrej, a njemu su rekli mama i tata još kad je imao šest godina.” Nisam znala je li razočaran mogućnošću nepostojanja Uskršnjeg Zeca ili s činjenicom da mu odrasli ne govore istinu?
Šestogodišnjaku reći da ne postoji Uskršnji Zeko! Možda se to uklapa u odgojne mjere njegovih roditelja, ali u moje ne!
“Da, i još je rekao da te poklone donose mama i tata kad mi zaspemo.” Pomogla mi je ova dodatna tvrdnja u donošenju moga odgovora.
“Pa ponekad sine, kad Uskršnji Zeko nema vremena obići sva gnijezda i ostaviti poklone, pripomognu mu mama i tata, ali sve u dogovoru s njim.”
Pokušala sam mu još objasniti kako se Uskršnji Zeko po prvi puta pojavio baš tu, u Njemačkoj – Osterhase ovdje donosi jaja već više od tristo godina.
A moj Zeko je bio onaj domaći, naš, iz Slavonije.
Pitala sam se hoće li i on pamtiti dječaka koji mu je pokušao srušiti snove o Uskršnjem Zeki kao što ja pamtim taj trenutak koji se zbio… prije… prilično godina.
Bila je Velika Subota. Sunce je sjalo posebnom svjetlošću kakva postoji samo u našim sjećanjima. Sve je mirisalo na kuhanu šunku, kolače, uštirkane stolnjake. Mama je obavljala posljednje pripreme uoči Uskrsa, koji je za nas djecu bio poseban po još nečemu- šarenom gnijezdu i očekivanju što ćemo u njemu naći.
Čučala sam pored maminih gredica sa cvijećem, znate onih, ograđenih ukoso poredanim ciglama, koje ne viđamo više. U njima su cvali prvi proljetni cvjetovi:zelenkade, zumbuli, tulipani… U trenutku dok sam sa kutijom od cipela čupala travu za gnijezdo i razmišljala bi li smjela ubrati iz lijehe mamin zumbul, “dupli”, roza, koji se nekako posebno isticao među svim cvijećem, naišla je moja prijateljica preskačući vijaču.
Ne prestajući preskakivati, onako u trku, obavijestila me kako je upravo čula da Uskršnji Zeko ne postoji. Ja sam, i dalje čučeći i čupkajući travu, podigla glavu i ljutito uzviknula:”Postoji!” Utrčala sam u kuću sa svojim gnijezdom i odložila ga u predsoblju pored police za cipele. Naime, u obzir nije dolazilo ni jedno drugo mjesto, što zbog Zeke, da ga lakše pronađe, što zbog slučajnih ili namjernih prolaznika, koji će se sigurno diviti mome gnijezdu ukrašenom proljetnim cvijećem, ali ne i onim posebnim maminim zumbulom-on se i dalje nadnaravnom bojom i ljepotom kočoperio na suncu.
Mama je u kuhinji stavljala glazuru na moj omiljeni čokoladni kolač, a ja se nisam usudila postaviti pitanje koje mi se u tom trenutku činilo životno važnim. Odlučila sam pričekati, pokušati sama otkriti tu tajnu.
Počela sam tražiti po kući slatkiše koji bi mogli završiti u gnijezdu. Ako ih pronađem, znači kupili su ih mama i tata. I pronašla sam vrećicu sa Zvečevačkim čokoladama,onim sa slikom cijele obitelji Uskršnjeg Zeke, vrećice sa šarenim jajcima, bombonima koji su bili neizostavni dio svakog gnijezda. Nisam ništa rekla, čekala sam jutro jer možda se ne pojave baš isti slatkiši.
A bili su, iste čokolade, isti bomboni… Ali uz to uskršnja bojana jaja! Znači, Zeko je samo jučer tu ostavio slatkiše pa se vratio po jaja i sve skupa noćas, dok smo svi spavali, odložio u moje gnijezdo! Znala sam da postoji!
Moj Uskršnji Zeko živi i dalje. Posjećuje nas svake godine. Doći će i ove, unatoč karanteni. Trebamo mu samo ostaviti otvorena, barem malo odškrinuta, vrata našeg srca.