piše: Ruža Silađev
Fotografija je snimljena u Sonti, u dvorištu crkve sv. Lovre, oko kipa sv. Florijana. Fotograf je zabilježio blagoslov uskršnjeg doručka, svetenja, na Uskrs. Blagoslov hrane se obavljao u ranim jutarnjim satima. Nekada već u pet sati izjutra.
Fotografa je vjerojatno inspirirao broj ljudi koji je donosio hranu na blagoslov koji se obavljao u crkvi, a pošto je skoro svaka kršćanska obitelj donosila hranu na blagoslov, crkva bi se prepunila, te u njoj više nije bilo mjesta.
Ostali su se smjestili u crkvenom dvorištu. Osamdesetogodišnjaci se sjećaju da su vjernici u njihovo vrijeme stajali sa hranom i na ulici oko crkve, u župnom dvoru, dvorištu i vrtu. Svatko je želio i smatrao kršćanskom dužnošću doneti posvečani uskršnji fruštuk na blagoslov.
Prije i za vrijeme drugog svj. rata za Uskrs su se pekli jaganjci. Cijelo pečeno janje se stavljalo u veliku korpu, košar, (uz njega sve niže opisano), prekrilo svečanim ručnikom, tarkom, strukovi češnjaka se stavili u njuškicu kao brkovi i po dvije osobe su između sebe nosile janje na svetenje. Tko nije imao janje, nosio je kuhanu svinjsku šunku.
Svečana košarica od pruća se spremala uvečer uoči Uskrsa. U nju su se stavljala na bijeli ubrus pleteni kolač, kuhana svinjska šunka ili dio šunke, kuhana dimljena kobasica, nešto šarenih uskršnjih jaja i obična kuhana jaja (očišćena od ljuske), koja su se dan prije ukuhala zajedno sa šunkom. Ljuske od uskršnjih jaja su se čuvale. Kad je netko obolio od grla, žene bi istucale ljuske i stavljale u čaj. Vjerovalo se da pomažu ozdravljenju. Istucane u prah su štitile od mrava, a davale su se i živini u hranu.
U jednu polovicu kuhane ljuske od jajeta se stavljala sol. Ta sol se poslije svetenja pomiješala sa ostalom solju u kući, te se smatralo da je svako jelo, koje je bilo soljeno sa tom solju tokom godine, posvijećeno. U košaricu su se stavljali mladi strukovi češnjaka, strugani ren i tri tanka komadića rena dužine desetak cm. Uz to se stavljala mala flašica, stakalce, ili kantica, naravcke vode koja je blagosivana uz jelo. Naravcka voda je ona koja se prvi puta zagrabila izjutra iz kopanog bunara. Smatralo se da je takva voda čak ljekovita tj. da ima nadnaravne moći. Sve se prekrilo sa peškirom, tarkom za svetenje. On je istkan u domaćoj radinosti, čija je potka i osnova od finoga pamuka, rebrastog uzorka koji je rezultat specifičnog prepletaja. Ovo platno se zove srvijan. Na njemu su se vezli, šlingali razni uskršnji motivi kao što je križ (vjera), srce (ljubav), sidro (ufanje), jaja, pilići, kvočka, zec i cvijeće.Obrubljen je heklanom čipkom. Koristio se (i danas je tako)samo za tu priliku.
Na svetenje se oblačilo u svečana ruha, ali ne i najsvečanija. Najsvečanija odjeća se nosila na misu malu ili veliku nakon doručka.
Po završenom blagoslovu hrana se nosila doma gdje su je ukućani željno iščekivali izmučeni dugim šestotjednim postom. Na pragu kuće se dočekivalo onoga tko donosi košaricu sa svetenja. Donosioc je pozdravljao riječima:
– Faljenisus, čestiti vam bijo Uskrs!
– Uvik Isus! Živa i zdrava bila (bijo)! Šta nosiš? –pitaju ukućani.
– Rajsko blago!- odgovara donosioc posvećenog doručka.
Ova pitanja i odgovori se ponavljaju tri puta. Nakon toga, obično majka prska sa donetom posvećenom vodom sve ukućane. Svatko popije te vode i zagrize komadić rena. Tek sada se ulazilo u kuću. Ispred trpeze je obitelj stojeći, zajedno izmolila Očenaš i fruštuk sa svetenja je mogao otpočeti.
U današnje vrijeme se isto ovako nosi i uređuje hrana (šunka i ostalo nabrojano) u košarica na svetenje, prekrivenih sa prabakinim ili bakinim tarkom za svetenje, u ranim jutarnjim časovima, na Uskrs, slaveći Isusovo uskrsnuće. Ovakva fotografija se u današnje vrijeme, ne bi mogla snimiti, jer veoma mali broj vjernika, možda do četrdesetak, nosi hranu u crkvu na blagoslov.
Današnji žitelji Sonte nisu mogli prepoznati niti jednu osobu sa fotografije, osim bračnoga para Agice i Pavla Zec. Naime, Agica je rođena1942.g. u susjedstvu crkve sv. Lovra, gdje je provela cijeli život. Odmah je prepoznala tadašnjeg kapelana Antuna Gabrića(nama lijevo) koji je prijateljevao sa djecom iz susjedstva igrajući razne društvene igre. Pavle, rođen 1935.g., je prepoznao svećenika Ivana Vizentanera (nama desno) rođenog 1930. u Sonti, iz školskih dana, miništriranja i vjeronauke u crkvi. Oba svećenika više nisu među živima kao i vjerojatno veliki broj vjernika sa ove fotografije. Dokaz za to je da nitko od žitelja nikoga nije mogao prepoznati.