piše: Martina Budimir
Prošao je četvrti tjedan škole na daljinu. Prošao je i četvrti tjedan života na daljinu. Pred nama je Uskrs na daljinu.
Potpuna promjena paradigmi kakvu ni najparanoičniji krizni stožeri prije nekoliko mjeseci nisu mogli ni zamisliti. Na tisuće teorija zavjere. Neodgovornost jednih, a ozbiljnost drugih u isto vrijeme. Kontradiktornost ljudskih prava i građanskih sloboda s jedne, a mjera i, neki će reći, policijske države s druge strane.
Propast mnogih sektora s jedne, a uporno forsiranje nekih, ne tako nužnih, djelatnosti s druge strane. Nepostojeća solidarnost Unije s jedne, a proklamiranje zajedništva s druge strane.
I dok jedni ne izlaze iz svojih domova, drugi i dalje odlaze na svoja radna mjesta zajedno provodeći pauze i ne držeći se pravila. Dok poljoprivrednici na sve moguće načine pokušavaju prodati svoje proizvode, sada ponovno na otvorenim tržnicama, drugi u trgovačkim lancima priželjkuju samo nekoliko dana odmora bar u dane blagdana. Poslodavci pak jedva dočekaše dozvolu za rad trgovina do 20.00h.
Svi smo, htjeli mi to javno priznati ili ne, u jednome trenu kupili namirnica za nekoliko tjedana. Koliko je nužno baš sada još nadopunjavati zalihe. I što će se točno loše dogoditi ako ove godine na uskršnjoj trpezi ne bude mladoga luka?
Vratimo se naslovu. Prosvjetni sam djelatnik, ponekad mi se čini, pripadnica najomraženije skupine u našemu društvu. Kako god okrenuli, koliko god se trudili, koliko god se preko noći prilagođavali i prilagodili novonastaloj situaciji, zauvijek ćemo u očima nekih biti neradnici.
Smatrala sam na početku krize kako bi neumjesno i nemoralno bilo ne pristati na moguće smanjenje plaća. Kako ne pristati kada mnogi ostaju bez posla, a neki će tek na minimalac?
Već nakon dva tjedna nastave na daljinu, nakon neprospavane noći zbog bolova u već operiranoj kralješnici, shvatila sam da ovakav tempo na duge staze neće biti održiv. A staza će biti itekako duga!
Po ne znam koji puta ponavljam: Učenici su divni! Premda puno svoga vremena inače provode nad mobitelom ili za računalom, na ovakav tip nastave nisu navikli, a snašli su se, većina njih čak izvrsno! Ne treba zaboraviti ni potrebu za rutinom, obvezama, kako bi djeca bar malo misli mogla odvratiti od pandemije, iznenadne nezaposlenosti roditelja, potresa…
Nastavnici, uz roditelje (a neki od nas su i sami roditelji), najbolje osjete kako je učenicima. Moji učenici osjete i kako je meni. Imaju se potrebu javiti na privatni chat, daju podršku, očekuju podršku, dobivaju podršku.
Koliko god bili različiti i ponekad različitih stavova i mišljenja, prave efekte škole na daljinu osjete i kolege iz škole. Međusobna smo si podrška, učimo jedni druge i jedni od drugih ili si bar uputimo koju riječ utjehe. Humor je često melem za sve probleme, nekako olakšava život i rad na ovakav način.
I učenici i mi polako se navikavamo na nastavu na daljinu, osluškujemo jedni druge, tražimo ravnotežu, prilagođavamo sadržaje i metode, otvaramo se novim alatima, radimo na stjecanju učeničkih radnih navika jer, htjeli mi to ili ne, puno toga ovisi o samoodgovornosti učenika i njihovim radnim navikama, redovitosti. I dok sve ide nekim svojim prirodnim tokom u neprirodnoj situaciji, s vrha stižu smjernice, preporuke, upute koje često ukazuju na to da oni koji ih pišu, baš i nisu svjesni što se događa na terenu.
Pridodamo li tome medijsku hajku kojom se posljednjih dana priprema teren za smanjenje plaća prosvjetarima, entuzijazam nastavnika koji je vrlo brzo zamijenio početničke strahove, zamjenjuje nevjerica i razočaranje. Pustite nas da radimo! Osluškujte što se stvarno događa!
Nije normalno da učenici 8 sati sjede za računalom!
Nije normalno da djeca dan nakon potresa moraju izvršavati svoje obveze u sklopu nastave na daljinu!
Nije normalno da se autonomija nastavnika narušava obveznim tjednom ponavljanja nakon što su mnogi s ponavljanjem tek završili!
Nismo pripremljeni, nismo čak ni svjesni što se događa, ali kao i uvijek, dajemo sve od sebe osluškujući potrebe onih zbog kojih jesmo to što jesmo, osluškujući bilo svojih učenika. Niti jedan nastavnik, koji to doista je, neće raditi na štetu, nego na korist svojih učenika kojima smo često i psihološka pomoć jer, ponavljam, učenicima je najteže!
Sjedimo 24/7 uz platforme preko kojih imamo pristup svojim virtualnim, a tako stvarnim razredima. Zato me boli činjenica da se opet po svemu tome pljuje. Srdi me činjenica da me se, po tko zna koji put, proziva neradnikom! Ne prihvaćam javni linč kojemu me po tko zna koji put izlažu!
Želite li znati koliko radim(o), pitajte učenike! Vjerujte, oni ne lažu, bar ne kad se radi o velikim stvarima.