Marica Žanetić Malenica
Na nategnuto platno
što bijelom prazninom hlapi
drhtavim pokretom ruke
nanosim po sredini
nekoliko žarkocrvenih kapi.
Što naslikati, pitam se:
pticu u letu, pejzaž, portret,
djevojčicu koja ispod duge trči
il’ je za mene, nevještu kistu,
svejedno što se po platnu mrči.
A onda podignem glavu,
odlučih – crtat ću zvijezde,
hladne, srebrne, snene,
da osvijetle mi noći samotne
i ove k’o krv razlivene
kapi žarkocrvene.
(iz zbirke „Žena svojih godina“)