piše: Marica Žanetić Malenica
Koliko god u stanu imala ormara, plakara, spremišta ispod kreveta, kutija i kesa za vakuumiranje, meni, baš kao i većini žena, uvijek nedostaje mjesta.
Vjerovala sam da ću ovaj problem riješiti preuređenjem stana, kako bih se dočepala više korisnoga prostora. Nakon što sam to učinila nekoliko puta i uvjerila se u svoju zabludu, ostalo mi je jedino da jednom godišnje, u pravilu pred ljeto, obavim inventuru svih prostora u kojima mi obitava odjeća. I tada se haljine, hlače, suknje, majice…. s polica garderobnog ormara sele u papirnati vrećice, po koje će zasigurno doći poznanica približne visine, ali nešto vitkija.
Nedavno sam se, baš kao i godinama prije, prihvatila ovog preslagivanja sadržaja polica kako bi prodisale i bile spremne u svoja njedra pohraniti neki novi komad kojemu, znam se, neću moći odoljeti ni na prvi, ni na drugi pogled.
I dok tako izvlačim odjeću, mjerkam je i odlučujem o njezinoj daljnjoj sudbini, napipam poveći stog. Pod rukom prepoznajem konac. Izvlačim iz mračnoga kutka oveću hrpu u dva reda složenih končanih ručnih radova bijele i bež boje. Obitavaju tu tako desetljećima, a ja ne znam što bih s njima, s miljeima raznih motiva. Razgledam, tko zna po koji put, majčine i svoje uratke. Bili su dio moje dote, kako u Dalmaciji nazivamo miraz.
Uz to što je šivala, plela, vezla i izrađivala goblene, moja majka je i neumorno kukičala. Nije bilo lako ophrvati se njezinu nastojanju da me nauči vještinama, kojima su se tada dičile žene kućanice. Pa sam, od malih nogu, započela vezom, i vrlo brzo završila sa svega dva uratka: okruglim tabletićem koji je po sredini dičio zelenom kruškom i kuhinjskom krpom izvezenom plavim koncem.
To su bile krpe koje su se nazivale zidnjaci ili kuharice. Vezle su se na bijelom platnu, najčešće plavim ili crvenim koncem, rjeđe u kombinacijama boja, kako, pretpostavljam, šarenilo konca ne bi zasjenilo sadržaj poruke. Domaćice su ih stavljale na kuhinjski zid, uglavnom iznad štednjaka ili, pak, stola.
Na njima su pisali duhoviti savjeti, najčešće vezani uz kuhanje, poput: „Kuharice manje zbori da ti ručak ne zagori!“; „Kuharica malo vrijedi ako kuha a ne štedi!“ ili „Zašto gledaš sad u lonac kad mi nisi dao novac!“ Vezle su se i krpe s ljubavnim izjavama, imperativnoga tona, i to obvezno crvenim koncem („Ljubi dragi samo mene za tobom mi srce vene“), one o higijeni („Čistoća je pola zdravlja“), ali kuharice su bile zakon. Imala ju je svaka kućanica koja je držala do svojeg ugleda.
Mene je neusporedivo više privlačilo heklanje (kukičanje) i tako sam, negdje s desetak godina, od zadovoljne majke dobila svoju prvu kukicu i uspjela ovladati osnovama ove vještine – štapićem bez namota, štapićem s jednim ili dva namota, očicama… Tako je nastao moj prvi milje, kojega su slijedili ostali. Uglavnom sam male istovrsne uzoraka spajala u veće miljee ili stolnjake. Kako sam stasavala, veći izazov su mi bili miljei kukičani prema shemama iz časopisa za žene ili onima specijaliziranim za ručne radove. Ujedno sam od vune i konca izrađivala sebi i poneki odjevni predmet i tako za male novce upotpunjavala skromnu garderobu iz mlađahnijih dana. Kukičanjem sam se najdulje bavila (s prekidima nekih tridesetak godina), čak sam išla i na tečajeve puno zahtjevnije vrste naziva poentles. Radovi su se gomilali i čamili u ormaru, željni dnevnoga svjetla. Nisu pristajali uz moderniji namještaj, a i da jesu, bili su uvelike prekobrojni. Došlo je do zasićenja, više nije bilo poticaja za njihovu izradu. Prestala sam se družiti s kukicom. Pospremila sam iz vidokruga vrećicu sa započetim radom, zgužvani list s nacrtom, kukicu i cijelu kutiju Tulipan bež konca.
Okušala sam se i u vezenju goblena. Tijekom studija, dok bih ponavljala gradivo za ispite, slagala sam dijelove slike sitnim ubodima igle učestalo mijenjajući raznobojne niti i tako nervozu držala pod kontrolom. Ali, koliko god da sam radila ručne radove, nisam se mogla natjecati s majkom. Njezine rukotvorine bile su i na stvarima u stanu i na nama djeci – njezinim malim manekenima. Iz ranoga djetinjstva prvo se sjećam već spomenutih krpa zidnjaka. Poslije su zidove osvojili gobleni u zlatastim, kitnjastim okvirima, a s ključeva na ormarima i komodi visili su kukičani crveni karanfili, baš kao pravi. S polica u ostakljenim kredencama smijuljile su se hand-made čipke, kako bi se to danas kazalo. Svugdje, gdje god je to bilo fizički moguće (na stolu, stoliću, noćnim ormarićima, televizoru…) ugodno su se protezali kockasti, kvadratasti, okrugli i ovalni miljei. A ja, njezina jedina kći, bila sam idealan model za kukičane kragne, koje su se prišivale na haljine i bluze, one za svečanije prigode.
Jedino što sam zaista htjela naučiti od moje svestrane majke bilo je šivanje. Pokušavala sam u više navrata, prvo na staroj singerici, potom na modernoj bagatici. Moj najveći domet bilo je vađenje krojeva iz tada neprikosnovenog modnog časopisa „Burda“. Našla bih model koji mi se sviđao, potom strpljivo tražila u zamršenim shemama krojeva svoj broj, precrtavala na prozirni, tanki bijeli papir i time bi moj posao oko haljine bio završen. Sve ostalo bi moja majka vješto i s puno strpljenja odrađivala. A znala sam biti zahtjevna gnjavatorica. Svjesna da bih šivajući najbolje spojila ugodno s korisnim, pokušavala sam u više navrata. Ali, nije išlo. Pa sam majčinu mašinu za šivanje, po njezinoj preranoj smrti, bez premišljanja prodala susjedi. Znala sam, već od malih nogu, da nikad neću biti šnajderica, i to se nedvojbeno potvrdilo. Iz vremena kada mi je majka šila sačuvala sam cvjetnu ljetnu haljinu od žoržeta, kakve su zadnjih sezona u modi. Naravno, odavno ju već ne mogu obući. Odavno već ona za mene nije običan, nenosivi komad robe.
Sa sjetom ponovno smještam dva stoga miljea na njihovo mjesto, u mračni kut plakara. Ne želim misliti o njihovoj sudbini. Uostalom, tu sam da se, pred još jedno ljeto, obračunam s komadima odjeće u kojima se više ne vidim ili u koje više ne stanem.