piše: Marijana Šundov
Zagreb/19.4.2020./ Na jutro potresa u Zagrebu, eto gotovo mjesec dana je prošlo od tada, zove me prijateljica Sonja iz Berlina pitati, kako sam i kako je?
Kažem Sonji: “Dobro sam”. Stjecajem okolnosti za vikend sam u Splitu, ispade zadnji prije uvođenja zabrane putovanja između županija. Šaljem joj fotografije, koje mi šalju prijatelji iz Zagreba.
Gledam fotografije, preletim zadnje vijesti portala i plačem. Plačem za Zagrebom. Dakako u međuvremenu sam se vratila u Zagreb, u kojem živim i radim zadnjih 15-tak godina.
Počet ću ovu reportažu o Zagrebu, koja će biti svojevrsni kolaž crtica iz mojih već objavljenih tekstova na ovom portalu, o hrvatskoj metropoli, citatom iz filma „Kraljevstvo Nebesko“, redatelja Ridlya Scotta.
Ne znam za vas, ali ja ako mi je neki film poseban pogledam ga ponovo s vremena na vrijeme. I gotovo svaki put je to drugačije, uvijek nađem nešto novo što mi je prije promaklo, a sad mi je značajno.
Veliko umjetničko djelo ima više slojeva, koje postupno otkrivamo. Pored toga mijenjamo se, imamo nova iskustva, tako da nam ni film ni knjiga nisu isti jer smo se mi promijenili.
Uglavnom na kraju spomenutog filma, a poslije epske bitka za kontrolu Jeruzalema, pita Balian, križarski branitelj grada, dogovarajući predaju, osvajača Saladina, vođu Saracena: „ Što znači Jeruzalem?!“
Ovaj ga pogleda i kaže: „ Ništa!“ Okrene se, napravi par koraka, ponovo se okrene i kaže :„ I sve!“.
Ja ću na pitanje „Što znači Zagreb?“ – složiti se s ovom zadnjom izjavom „ Sve!“ – Zagreb znači SVE.
Veliki August Šenoa piše: “Povrh starog Griča brda, kao junak lijep i mlad, smjele glave, čela tvrda, slavni stoji Zagreb-grad…“ Stihovi su objavljeni 1872. , 8 godina poslije veliki potres pogodio je i razorio pjesnikov rodni grad. Potres se dogodio 9. studenog 1880. u 7 sati, bio je jakosti 6,3 stupnja po Richteru, odnosno 8 stupnjeva po Mercalliju, epicentar je bio na prostoru Medvednice. Uništio je brojne zgrade, dvoje je ljudi poginulo, a 29 ih je teško ozlijeđeno. Građani čije su kuće bile neupotrebljive, smješteni su u za to izgrađene barake na području Zrinjevca i današnje Klaićeve.
Sam August Šenoa, u to vrijeme gradski zastupnik, brinuo za svoje sugrađane te pomagao u procjeni i otklanjanju šteta nastalih nakon potresa. „Nikad ne vidjeh užasnije slike, ne oćutih dublje žalosti za svoga vijeka“, pisao je tada Šenoa.
Do travnja 1881. godine zabilježeno je 185 podrhtavanja tla. Spisi iz povijesti grada navode kako je prva 24 sata nakon potresa na zagrebačkom Glavnom kolodvoru izdano 3800 putničkih karata. Oni Zagrepčani, koji su bili imućniji otišli su u druge gradove Habsburške Monarhije. Međutim, puno građana je ostalo. Trebalo je sanirati ruševine i pomoći da postradali dočekaju zimu pod krovom. Šenoa je vrijedno radio, međutim uslijed hladnoće, a otprije krhkog zdravlja, veliki pisac i pjesnik obolio je od upale pluća i preminuo 13. prosinca 1881. godine u Zagrebu, kojeg je toliko volio.
Pjesma Zagrebu nastala iz ljubavi prema gradu je doslovno predivna i možete je naći na Internetu. Meni najdraži stihovi su: „ Mnoge bure povrh njega /Prosu svijeta udes ljut/Al’ pod krilom našeg stijega/On stajaše tvrd i krut./“
Na stranicama ovog portala objavila sam nekoliko reportaža o Zagrebu. Nemam im što činjenično posebno dodati, međutim mogu kao što rekoh na početku teksta opisati nova proživljena iskustva od tada. Potres A. D. 2020. je dodao nove stranice povijesti grada.
Tako moja reportaža o dva zagrebačka brijega Griču i Kaptolu te postanku grada spominje potrese i oštećenja katedrale.
„I danas prepoznatljivi izgled, onu romantičnu vizuru, premaz gotičkog sjaja, gradu Zagrebu daju dva tornja zagrebačke katedrale. Naravno katedrala nije oduvijek ovako izgledala, kao i većina drugih velikih, sakralnih građevina, koje sam imala priliku posjetiti po Europi, mijenjala se s vremenom – bila razrušena – obnavljana – dograđivana – ponovo oštećena – pa ponovo građena. Na burnim zemljopisnim širinama, razmeđa civilizacija, a Hrvatska je na takvom prostoru, nema sigurnosti ni za ljude, ni za gradove, ni za građevine.
Najvažnije je opstati, ostati i ponovo graditi svoj život. Ne predati se. Ponovo graditi i dalje oplemenjivati svoj prostor, selo, grad, zemlju. Kakvi smo mi takav je i prostor oko nas. Kakvi smo mi kao ljudi takav je i svijet oko nas. I ne samo prostor nego i ljudi oko nas.“
Sada dodajem kako je u doba potresa 1880. zagrebačka katedrala pretrpjela veliku štetu. Potres je srušio svodove, zdrobio oltare, probio pod i oštetio zvonik. Trebala je temeljita obnova, koja je trajala od 1880. do 1906. Katedrala je obnovljena u neogotičkom stilu prema nacrtima graditelja F. Schmidtra, a pod vodstvom velikog Hermanna Bolléa iz Kölna.
Katedrala dobiva nove stupove u svetištu i oltarima koji su zamijenili one barokne iz 18. stoljeća. Umjesto starih grobnica biskupa i velikaša sagrađena je nova grobnica. Uz druge hrvatske velikane, tu počivaju Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, Ivan Antun Zrinski, Eugen Kvaternik i drugi. U njoj su sahranjena i posljednja tri zagrebačka nadbiskupa: bl. Alojzije Stepinac, Franjo Šeper i Franjo Kuharić.
U nedavnom izvješću projektanta obnove katedrale i nadzornog inženjera Damira Foretića navode se oštećenja od potresa 2020. godine. Potres je srušio kameni vrh južnoga tornja katedrale, u svodovima su uočene jače pukotine, zbog pomaka zidova slomljene su rozete i oštećeni vitraji. Morao se ukloniti vrh sjevernog tornja Katedrale jer je zbog oštećenja postojala opasnost da se sruši i izazove još veća oštećenja katedrale i okolnoga prostora. To su i napravili pripadnici Hrvatske vojske kontroliranom eksplozijom. Toranj visok 13 i pol metara i težak 30 tona uspješno je spušten na tlo.
U drugoj reportaži pišem o Umjetničkom paviljonu, koji je bio jedna od prvih montažnih zgrada u ovom dijelu Europe. Podsjećam kako je mozaik slobode izgrađen od puno malih kockica. Jedna od tih kockica, na poticaje slikara Vlahe Bukovca, i drugih hrvatskih političara i umjetnika bio je upravo Umjetnički paviljon sagrađen u Pešti za potrebe Milenijske izložbe – tisuću godina mađarske nacije. Nakon izložbe željezna konstrukcija zgrade prenesena je u Zagreb, te je nakon ponovnog montiranja svečano otvorena 1898. godine.
U nedavnom potresu stradala je i ova lijepa zgrada. Popucali su pojedini zidovi, došlo je do potpunog puknuća vijenca krova na južnoj strani zgrade, ugrožena su sva četiri tornjića na krovu.
U potresu je oštećena zgrada Hrvatskog sabora na Gornjem gradu i zgrada Vlade, o kojima sam isto tako pisala:
„Ima jedan tako jednostavan, a opet tako raskošan trg na zagrebačkom Gornjem Gradu. Nema na njemu žuborećih fontana ni monumentalnih kipova. Čuju se u podne zvona s obližnje katedrale i pucanj Gričkog topa, koji svaki put preplaši golubove. Navečer se ručno pale starinske, ulične svjetiljke, koje nisu električne nego su na plin. U sredini popločanog trga smještena je crkva, sa šarenim krovom, crjepovi su složeni tako da oslikavaju dva grba. S desne strane crkve na trgu je zgrada – mješavina stilova klasicizma i moderne s reljefom grba, a preko puta nje zgrada čijom fasadom dominiraju prozori.
Sigurno ste pogodili kako se radi o Markovom trgu. Crkva jedinstvenog krova je posvećena svetom Marku, a dvije nasuprotne zgrade su Banski dvori, sjedište hrvatske Vlade i zgrada Sabora, hrvatskog jednodomnog parlamenta.“
Dodajem kako usprkos oštećenjima u potresu usred proglašene globalne pandemije korona virusa, hrvatska Vlada i Sabor su nastavili s radom, život u Zagrebu se nastavio. Povijest je ispisala nove stranice. U jednoj znakovitoj stvari se ponovila. Sačuvano je svetište Majke Božje od Kamenitih vrata. Koliko sam čula, od prijatelja u potresu tamo nije pao nijedan cvjetić ili buket, koje su ostavili vjernici.
Pisala sam: „Kamenita vrata kako im i ime kaže jedina su preostala vrata ulaza u Gornji grad – Gradec, Grič. Sagrađena su u 13. stoljeću kao dio obrambenog sustava grada. Vrata su u biti četverokutna obrambena kula s prozorima i crvenim krovom, kroz koju vodi kolni put. U strašnom požaru, koji je bjesnio 1731. godine, izgorio je veliki dio Kaptola i Gradeca te stan koji se nalazio upravo u kuli iznad vrata. Izgorjelo je sve izuzev slike Majke Božje, koja drži Isusa. I sam okvir slike je uništen, ali ne i slika izrađena na lanenom platnu. Iste je godine slika postavljena u bogati, barokni oltar u udubljenju prolaza Kamenitih vrata…
Ograda ispred slike Majke Božje od Kamenitih vrata je uvijek ukrašena svježim cvijećem, ljudi često ostavljaju i posude s rascvjetanim lončanicama ispred nje. Mjesta za svijeće i klupe za molitvu, napravljena su s druge strane kamenom popločane ceste, koja vodi kroz vrata, ali unutar samih vrata. Zidovi svetišta su prekriveni pločicama s natpisima „Majko, hvala ti!“; „ Hvala na uslišanim molitvama!“; „Hvala za zdravlje!“.
To je tako jednostavno, a tako posebno mjesto – odiše misticizmom, romantikom i zgusnutom povijesti, koju doslovno možeš dodirnuti rukom… Kula, Kamenita vrata, starinska svjetiljka, kip viteza na konju, a ispod poraženi zmaj, s druge strane vrata kip djevojke Šenoine Dore (Krupićeve). Vrata simbol prolaza, vrata koja uvijek predstavljaju prolaz negdje, iz jednog prostora u drugi, ovdje su mjesto gdje treba zastati, ne treba proći. Treba stati! Upitati se gdje sam? Kamo to idem?
Odem često do Kamenitih vrata ne da bih prošla kroz njih nego upravo da bih stala. Kleknem zagledana u sliku Majke Božje koja drži žezlo u lijevoj ruci, dok desnom pridržava malog Isusa. Isus u lijevoj ruci drži mali globus. Slušam zvuk zvona obližnje katedrale, gledam treperavi miris svijeća, kleknem i osjetim mir i spokoj.
Tu sam gdje trebam biti. Božje sam dijete, Bog me voli i ostavlja nam svima znakove svoje prisutnosti. On je s nama. Samo treba zastati. I znati kamo ideš. Kuda prolaziš i kroz kakva vrata? Lutaš li ili si pronašao put? „
Ovome doista nemam što posebno dodati nego samo napisati kako jedva čekam ponovo čuti zvona zagrebačke katedrale kao znak i molitvu.