Stari dečki – Jedna suvremena anomalija u življenju mladih ljudi
piše: Verica Jačmenica-Jazbec, dr. med.
Petar Pan je glavni junak dječje bajke. On nije želio odrasti. Htio je zauvijek ostati dječak.
Bila sam uzvanica na slavlju kojem je nazočilo stotinjak ljudi. Domaćin, izuzetno pedantna osoba, ustvari perfekcionist, do detalja je razradio sve pojedinosti. Na ulazu u dvoranu goste je dočekala tabela sa rasporedom sjedenja. Stolovi nisu bili označeni brojevima, već imenima pojedinih gradova. Tako se nitko nije mogao požaliti da je sjedio za zadnjim stolom ili da je bio previše udaljen od svečara. Sva su mjesta bila jednako vrijedna. Uzvanici za pojedinim stolom bili su odabrani prema tome jesu li se od prije poznavali ili jesu li iste struke. Na taj način lako su našli zajedničke teme za razgovor.
Jedan je simpatičan sredovječni bračni par stigao na slavlje zajedno sa svojom odraslom kćeri i njezinim mladićem.
Opazila sam da je domaćin, planiravši razmještaj, razdvojio roditelje od njihovih mladih.
Kasnije sam ga upitala zašto je tako učinio. Odgovorio mi je da dobro poznaje tu obitelj i da je mlade ljude želio osloboditi prezaštitničkoga majčinoga ponašanja.
Drugi dan smo, domaćin i ja, podrobnije razgovarali o – sindromu Petra Pana.
Kakva je to pojava
Sindrom Petra Pana je nespremnost mladoga, punoljetnoga mladića da doista odraste, da preuzme svoje životne obveze i iziđe iz upadljive zavisnosti o svojoj majci. To je, naime, postala učestala pojava u ponašanju mladih ljudi u ovom 21. stoljeću.
Mi Hrvati prednjačimo u Europi po jednom specifičnom sociološkom obrascu: naša odrasla djeca vrlo dugo žive sa svojim roditeljima, nerado se od njih odvajaju, nemaju odvažnosti za samostalni život, teško se odlučuju ući u partnersku vezu, bježe od životnih obveza i nastoje što dulje biti „djeca“ u roditeljskom gnijezdu.
Na tu temu Papa Franjo nedavno je napisao simpatičnu crticu: Kazuje on da ga je jedna starija gospođa upitala za savjet kako da nagovori svoga odrasloga i zreloga sina da krene u samostalni i odgovorni život.
Papa joj je dao kratak i jednostavan odgovor: „Gospođo, prestanite mu prati i glačati košulje!“
Zašto se javlja sindrom Petra Pana
Mladi odrasli ljudi našega doba čeznu za bezgraničnom osobnom slobodom, za provodom, za uživanjem. Pri tome nastoje izbjeći bilo kakve obveze, dužnosti, obećanja ili vezivanja. Takvim stilom živi oko 80 % mladih muškaraca i oko 20 % djevojaka. Umovima tih modernih mladih ljudi vlada neodlučnost, preveliki oprez i bojazan. Oni su zato skloni kratkotrajnim i površnim vezama. Takvi bez mnogo drame ili boli mijenjaju svoje partnere, olako ulaze u avanture, ne žele produbljivati svoje emocionalne veze, žive površno, plošno, ne pružaju nikakva obećanja, ne traže nikakva obećanja, ne planiraju svoju budućnost, žive za užitke, samo – za sada, samo – za danas.
Veliki broj današnjih mladića zato i ne zna kako na primjeren način pristupiti pristojnoj djevojci, kako joj se predstaviti, kako se s njome družiti. Tome u prilog govore sveprisutni prizori da dvoje mladih, pri izlasku na kavu, glavninu zajedničkoga vremena provedu tipkajući, svako po svojemu mobitelu. Iako su današnjim mladićima djevojke zanimljive, oni istodobno od njih osjećaju ugrozu i strah. Moderan i samouvjereni dečko pribojava se da bi ga djevojka mogla opčiniti, približiti mu se, zauzeti ga, zavladati njime i ugroziti njegovu bezgraničnu slobodu…
Broj takvih mladih ljudi sve više raste. Stoga se postavlja pitanje je li takav način života određen nasljedno, tj. genski, je li to nekakva „sudbina“ ili stečenost.
Gdje je uzrok
Osnovni razlog takvoga nenormalnoga stila mladih ljudi je u pogrešnom roditeljskom, tj. majčinskom odgoju. Zreli odrastao čovjek nosi u sebi kako svoje nasljedne osobine, tako i utjecaje roditeljskoga odgoja i školskoga obrazovanja.
Svako dijete treba prikladne uvjete za nesmetani razvoj i rast. Dijete koje je od najranije mladosti neprekidno pod paskom prezaštitničke majke nema mogućnosti da se razvije u svim svojim potencijalima.
Tipičan primjer neprikladnoga majčinskoga odgoja jest sljedeći: isključivo majka vodi brigu kada će se njezin školarac probuditi, što će odjenuti, koje će knjige staviti u torbu, hoće li stići na školski autobus… Takva majka ne dopušta da njezin desetogodišnjak namjesti svoj krevet, odnese koš sa otpacima u dvorište, natoči si čašu vode ili grabilicom zahvati juhu pri obiteljskom objedu. Prezaštitnička majka će sama složiti dječakov krevet, jer „ona to radi brže i spretnije“, ona će sama učiniti sve sitne kućanske poslove jer „ona to radi brže i spretnije“, ona će se ujutro ranije dići iz kreveta kako bi otrčala do obližnje pekarnice i svojem pubertetliji servirala svježe, toplo pecivo za doručak. Ona će svoga dječaka voziti automobilom na nogometni trening, kako on ne bi morao biciklirati pola kilometra do sportskoga terena. Ona će u tri sata noću dovoziti kući svoga tinejdžera iz udaljenoga disko kluba… jer je on tada alkoholiziran ili drogiran…
Majka takvoga stila svakodnevno nesvjesno i nehotice utiskuje u um svojega odrasloga potomka da on nije dovoljno pametan, dovoljno spretan, dovoljno snažan, dovoljno pouzdan, dovoljno mudar da obavi neke posve jednostavne i normalne obiteljske ili osobne zadatke.
Pišući ove retke prisjećam se jedne visoko obrazovane majke koja je svojega sina, nakon što je on već uspješno upisao teški fakultet u udaljenom gradu, prvi put u životu odvela u pekarnicu da bi ga poučila kako da si sam izabere i kupi kruh ili pecivo.
Na gore opisani način majke odgajaju svoje sinove (ili kćeri) kao – gotovane. Takvi i nakon velike mature ne znaju kako se i gdje plaćaju računi za režije, kako se u državnom uredu zatraži osobna iskaznica ili putovnica, kako se natoči benzin u automobil ili obavi tehnički pregled vozila. Majčino uvjerenje da njezino dijete nije sposobno samostalno obaviti uobičajene životne zadatke postupno će se fiksirati u svijesti mlade osobe i protegnuti se u njezinu odraslu dob.
Pitam se kako će takav mladi stvor jednoga dana znati pokucati na vrata neke firme i potražiti posao?
Sjećam se slučaja kad mi je jedan skroman čovjek od 60 godina došao u liječničku ordinaciju i zamolio da mu pomognem zaposliti njegovoga sina od 30 godina. Oca sam dobro poznavala i zaista sam mu željela pomoći. Odmah mi je bila iskrsnula ideja kome bih mogla preporučiti toga nezaposlenoga mladića. Rekla sam ocu da postoji velika mogućnost da moj dobar poznanik zaposli toga momka u svojoj firmi. No napomenula sam, svakako bih najprije htjela upoznati toga mladoga čovjeka, kako bih ga mogla što bolje predstaviti i preporučiti. Otac mi je na to odgovorio da to neće biti moguće. Njegov je sin, kazao je, veoma sramežljiv i on ga neće moći nagovoriti da sutradan zajedno dođu k meni, kako bismo nazvali vlasnika firme i dogovorili zaposlenje.
Ostala sam zapanjena i bez teksta… Moja je dobronamjerna ideja u začetku propala…
Mladi odrasli muškarac koji se ponaša po obrascu Petra Pana žrtva je svoje majke koja ga silno voli, ali prečvrsto veže uz sebe, ne dopuštajući mu da izraste u zreloga čovjeka. On se boji vezivanja s drugom i novom osobom; zato mu bilo kakve veze, a pogotovo emotivne ne uspijevaju. On misli da bi njegova djevojka morala biti kopija njegove majke. Traži takvu osobu koja bi ga prihvatila bezuvjetno, takvoga nepotpunoga i nezreloga, kao što to čini njegova majka. No zdrave i normalne djevojke ne žele se vezivati sa nedoraslim, necjelovitim i egocentričnim muškarcima. Takvi, naime, u svome životu i u poslu nemaju jasne ciljeve, nedostaje im ustrajnosti i strpljivosti, nemaju empatije. Oni bi se htjeli obogatiti preko noći, a nemaju radne navike, oni ne podnose nikakav autoritet, a sami nemaju u sebi nikakve čvrstine. Takvi se teško odlučuju na vezivanje uz nekoga, na ozbiljnu vezu, na brak… Takvi ljudi pak, u svojoj srednjoj dobi, postaju panični; uviđaju da stare, a to ne mogu promijeniti, niti prihvatiti. Tada počinju bojiti svoju prosijedu kosu, odlaze u teretane kako bi smanjili pivski trbuh i učvrstili mlohave mišiće, odjednom kupuju mladenačku garderobu, nabavljaju nove i prestižne automobile, posjećuju mjesta u kojima se kreću mlade djevojke koje oni žele šarmirati i zavesti. Takvi ljudi teže za pažnjom drugih. Vole da im se ljudi dive. Uvijek žele da su oni u centru pažnje. Smatraju da su jedino oni vrijedni. Zato ih, takve, žestoko zatekne i prodrma kriza srednje dobi za koju su nespremni. Takvi se ljudi u srednjoj životnoj dobi obično razbiju na oštrim životnim hridima na koje nesmiljeno vrijeme nanese.
I djevojka koja se vlada po obrascu Petra Pana također je osoba koja ne želi odrasti. I ona nosi u sebi duboki biljeg svoje prezaštitničke majke ili oca. Ona voli lagodan život, provode, ali bez obveza i ikakvih obećanja. Takva je djevojka obično pametna, dobro obrazovana, uspješna na svome radnom mjestu. Zna biti privlačna i zavodljiva. Ona ima i više udvarača, no s nijednim se ne želi vezivati, ne želi nikome dati nadu, pružiti obećanje, niti preuzeti ikakvu životnu odgovornost.
Izgovori za nezrelo ponašanje
Izbjegavanje odgovornosti (za sebe ili i za svoj partnerski odnos) mladi ljudi danas obrazlažu tobožnjim lošim stanjem u državi, nezaposlenošću, premalom plaćom, nesigurnošću ekonomskoga sustava, nemogućnošću napredovanja u struci… U pozadini svega toga ipak je samo strah od života. I strah od svega onoga što život nosi sa sobom.
Psiholozi kažu da na području naše psihe ništa nije uklesano u kamen ili zacementirano. Svi se mi možemo promijeniti ili prilagoditi životnim zahtjevima. Možemo, pod uvjetom da to istinski poželimo. U tome je i rješenje ovoga problema. Trebamo si najprije osvijestiti da promjena mora početi od nas samih. Bezbroj se lijepih veza i velikih ljubavi nasukalo na činjenici da je jedan od partnera htio promijeniti isključivo i samo – drugoga. Pri tome je on sām htio ostati nepromijenjen i netaknut. Drugoga dakle možemo promijeniti samo pod uvjetom da istodobno mijenjamo i sebe. Ako to postignemo, dosegli smo čvrstu, sigurnu i obećavajuću polazišnu točku. Ako je u pitanju doista kvalitetna veza i prava ljubav, tada prilagodba ili promjena u osobnosti neće biti nemoguća ili prebolna.
Prava ljubav ima iznimnu skrivenu snagu i dovitljivost. Ona ne uključuje skidanje zvijezda s neba. No dopušta da se ispod beskrajnoga neba pronađu i prepoznaju dvije različite ali komplementarne osobe… Takav par može biti spreman dozvati u život i prihvatiti s bezgraničnom ljubavlju čak i malo, nejako, treće stvorenjce, svojim roditeljima i svijetu beskrajno vrijedno.
Kako liječiti osobu sa sindromom Petra Pana
I za opisanog mladića, kao i za djevojku spas postoji jedino u psihološkoj terapiji. No preduvjet je da mlada osoba sama otvoreno i iskreno domisli svoju stanje i postane svjesna svoje manjkavosti, tj. svoje dijagnoze. Takva osoba mora sāma zatražiti stručnu pomoć. Jedino će joj na taj način psihološka pomoć biti djelotvorna.
Psiholog će tijekom terapije mladoga čovjeka dovesti do sagledavanja vlastitih unutarnjih potreba i vlastitih prikrivenih resursa. Terapeut će nezrelom mladom čovjeku ponuditi i prikazati model po kojem se uravnoteženi život sastoji od uzajamnoga davanja i primanja. Za skladan partnerski život potrebno je zaobliti oštre šiljke vlastitoga „ja.“ Potrebno je sagledati da pored mene živi i netko tko je „ti“ i kome su također potrebni prostor, sunce, zrak i sloboda za nesmetani rast. Psihološka terapija završava s time da se mlada osoba, s punim poštovanjem i u iskrenoj ljubavi, odmakne od vlastite majke i preuzme kormilo vlastitoga života.
Na kraju, da ne zaboravim zaokružiti priču:
Roditelji, osobito majka mlade djevojke, s početka ovoga teksta, desetljećima opslužuju u svojoj kući još i svoja dva odrasla, odškolovana sina. Dečki su sada tridesetgodišnjaci, samci, tek povremeno zaposleni. Oni veoma vole spavati do 11 sati, a onda dobiti servirani doručak sa toplim pecivom – iz mamine kuhinje.
Pitam se jesu li i stari Rimljani imali sličan problem kada su skovali onu svoju poznatu izreku: O tempora, o mores! (Kakvih li vremena, kakvih li običaja!).