tekst: Marko Jareb
Veliki i mali nakladnici u RH životare. Tko viši živi, a tko manje životari?
Jedni životare novcem poreznih obveznika, a drugi novcem građana. Koji su financijeri jednih, a koji drugih?
Jedni ne sudjeluju na sajmovima knjiga. Koji ih razlozi navode na to? Drugi ne prodaju knjige bibliotekama. Imaju li ekonomskih razloga za to?
Negdje sam pročitao kako u današnja vremena svatko može objaviti knjigu u RH. Prije je trebalo imati najmanje dva recezenta da bi neka knjiga ušla na nakladničku listu mogućeg objavljivanja. Potom je trebala proći kroz urednički lakmus nakladnika.
S druge pak strane negdje pročitah kako se vrlo malo kupuju knjige u RH te kako je RH malo tržište da bi se moglo živjeti od pisanja knjiga.
Jedan sveučilišni profesor, sada pokojni, je 1992. godine izdao dvije publicističke knjige, jednu u 2000 primjeraka, a drugu u 3000 primjeraka i sve su bile rasprodane. Tko ih je pokupovao? Jesu li samo knjžnice? Koliko je karizma autora važna za to?
Vrlo poznati pisac, sada pokojni, je javno rekao kako godišnje može najviše napisati jedan roman te kako od nakladnika za to može najviše dobiti 20 do 25 tisuća kuna i od toga ne može živjeti, rekao je. Tko onda zarađuje od knjiga? Je li zarađuju samo nakladnici?
Koliko je pak priznanje svakoj knjizi, samo čitateljski poriv da se ne ispušta iz ruku dok se ne pročita, zbog njene zanimljivosti, bez obzira na autora i žanr u kojem je iznjedrena?