tekst i foto: Sonja Breljak
Berlin/ Prema odredbama nadležnih njemačkih službi i epidemioloških institucija, točnije Robert Koch instituta koji vodi računa o pandemiji i njenom razvoju, odnosno stabiliziranju broja oboljelih i padu koeficijenta koji govori o prenosivosti, od prošlog tjedna su brojne mjere i ograničenja doživjeli ukidanje ili popuštanje. To se dogodilo i s mjerama prema kojima su se vjerski obredi održavali bez nazočnosti vjernika. Tako su u prošlu nedjelju nakon dugo vremena, održane prve nedjeljne svete mise, kako se kaže “s narodom”.
Istina, na snazi su i dalje mjere držanja fizičke distance i zabrane većih okupljanja, te je s toga ograničen i broj vjernika koji nazoče misnom slavlju na 50 osoba. Osim toga, neophodna je prethodna prijava onih koji dolaze na mise kao i obavezna dezinfekcija ruku te fizički razmak onih koji nisu iz istog kućanstva. Nema pučkog pjevanja, pružanja ruke u znak mira a ni blagoslovljene vode na ulazu u crkvu.
Nazočila sam prvom prošlonedjeljnom misnom slavlju s narodom u Hrvatskoj katoličkoj misiji Berlin u crkvi svetog Sebastiana. I u vremenu kad nije bilo moguća nazočnost vjernika na misnim slavljima, mise se moglo pratiti jer su prenošene putem youtube kanala. ipak, na radost i vjernika i svećenika, može se reći, konačno – živa riječ.
Ovo prvo nedjeljno misno slavlje s vjernicima predvodio je voditelj misije fra Zvonko Tolić a koncelebrirao fra Dejan Međugorac. Ministrirala je, Bernadet Mudri a za glazbu i pjesmu u vrijeme iza kao i ovo u kojemu vjernici ne pjevaju, svesrdno su se angažirale Ana Draganović, Matija Ćosić i Tihana Zorić, sada, nakon popuštanja mjera već i uz još dodatna dva člana crkvenog zbora, sve zajedno, pet pjevača po misnom slavlju.
Misao vodilja lijepe nedjeljne propovijedi bile su Isusove riječi: “Neka se ne uznemiruje srce vaše! Ja sam put, istina i život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.”
Na kraju misnog slavlja progovorih koju riječ s glavnim akterima događaja te najprije za kratak pregled vremena iza u kojemu zbog propisanih zaštinih mjera u borbi protiv širenja virusa, nije bilo misa s vjernicima, upitah voditelja misije fra Zvonka Tolića.
– Evo, ovo virtualno vrijeme je nadam se, sada iza nas. Snalazili smo se na razne načine. Nije bilo lako pristupiti vjernicima. S virtualnim prijenosom svetih misa počeli smo sa 16.3. pa do danas, odnosno sinoć. To je bilo nešto novo i drugačije i doista jedan problem i za mene kao svećenika. Kad kažem: “Gospodin s vama!”, a vjernici nisu tu, oni su u nekom drugom, svom ambijentu, nema one blizine i doživljaja. Bilo je i pozitivnih iskustava, sudeći po reakcijama mnogih vjernika. Ovo je bilo i vrijeme utjehe. Prateći tako svetu misu i stariji su se počeli tehnički obučavati, mlađi su im pomogli u tome. Mnogima je, koliko god to vrijeme bilo teško, bilo je i milosno. Vidim da je na virtulanim misama bilo prisutno puno više ljudi nego u stvarnom životu. Kod glazbenog animiranja misa koje smo prenosili angažirale su se Ana, Tihana i Matija (Ana Draganović, Tihana Zorić i Matija Ćosić, op u.). Kod ministriranja tu je bila naša Bernadet Mudri. I naravno nas dvojica svećenika. Što se tiče tehničkih mogućnosti za snimanje i prenošenje na youtube kanal, tehniku nam je ustupio Vlado Šarić, član naše zajednice i uz to pomogao sve tehnički povezati Tomi Orlović. Imali smo problema s repoduciranjem zvuka u eter pa smo te tehničke poteškoće usput rješavali. I dalje se pridržavamo mjera koje su donesene. Znači, broj vjernika je ograničen, do 50 vjernika koji se trebaju prijaviti, u taj broj ne ulaze svećenici, čitači, pjevači i ministranti. Malo je problem sa starijima koji se u tome svemu slabije snalaze ali imamo i večernje mise tijekom tjedna pa će biti prilike. Uveli smo i misu subotom i nedjeljom uvečer. Svaki dan od ponedjeljka do subote u 18 i 30 je misa s narodom a tu misu ćemo prenositi i dalje virtualno, potom su mise nedjeljom u 11 i 30 (koja se i dalje prenosi virtualno, op.u), 13 i 30 i 18 i 30. Sve mise su u crkvi svetog Sebastiana na Weddingu.
Ana Draganović, glazbena pratnja na klavijaturama
– Bilo je to prilično čudno, neobično, i rekla bih teško vrijeme u kojemu jedino vjera i šire dimnezije i vertikalno gledanje na sve daju smisao. Bilo je prilično neobično i tužno pjevati u praznoj crkvi. Isto tako je sve to i malo umjetno jer se uvijek mora paziti na kameru, na tehničke detalje, mikrofone, čudne tehničke smetnje. Dragom Bogu sam zahvalna da sam svojim pjevanjem i sviranjem mogla uljepšati mise i na taj način i prisustvovati svetoj misi što nije svakom bilo moguće. Na taj način gledam na to i kao na milost na kojoj sam zahvalna.
Matija Ćosić, vodtieljica crkvenog zbora
– Meni je osobno sasvim čudna ova cijela situacija. Ovo u crkvi je bio još i dodatni izazov. Ja sam bila od prvog dana na svakoj misi, na svakom obredu, počevši od prvog Puta križa do danas. Preko Uskrsa mi je toliko falio moj zbor. Sve je bilo i naporno a s jedne strane je to bio privilegij za nas da smijemo uopće biti na misi ali i izazov, kako duhovni tako i tehnički. Nekad ovdje nešto dobro zvuči a na snimku ne, pa smo maksimum izvukli svaka osoba iz sebe. Htjeli smo to sve Bogu na slavu i za naše vjernike da nisu toliko sami, da ostaje između nas neki dodir barem u virtuali. Nadam se da je to svima bilo drago. Mi smo dali sve od sebe. Sad idemo dalje polako, čekamo i čitamo svaki dan što objavi Biskupija kako bi se mogli prilagoditi i u malim koracima vratiti se u normalu. Sad smo svjesniji bogatstva koje smo imali. Preko Uskrsa mi je toliko falio moj zbor, mislila sam stalno kako bi to sve sa zborom otpjevala. Ovako smo nas tri još provele i cijele noći da to sve probamo jer jednostavno nismo računale na to da ćemo trebati pjevati, sve to je došlo iznenada. Uspjeli smo, svaka čast i našim svećenicima, bez njih ovo ne bi mogli nikako, to je sve skoro preko noći orgnazirano, hvala Bogu što su nam došli ovi svećenici koji su sada tu, ne znam kako bi prije toga to sve organizirali. S jedne strane sam i tužna i radosna. sve osjećaje imam u sebi.
Za sve bliže informacije o prijavi za svetu misu ili mjerama Biskupije otvorite stranicu HKM Berlin.