piše: Bosiljka Schedlich
foto: privatna arhiva/Ksenija Hotic
Bitte hier unterschreiben, Vorname und dann Familienname. Und Sie, bitte hier, Vorname und dann Familienname, Schmidt geb. Marinković. Gut, danke.
Nakon mladenaca ispravu o vjenčanju potpisao je i matičar. Ustao je sa stolice i laganim pokretom ruku prisutne goste pozvao da ustanu te naglašavajući svaku riječ izgovorio:
– Ich stelle fest, dass Sie nunmehr kraft Gesetzes rechtmäßig verbundene Eheleute sind.
Tek što sam prevela:
– U ime zakona proglašavam da ste od sada legalno bračni par, iz grupe od desetak gostiju jedan zgodan muškarac mladenki je doviknuo:
– Poljubi ga, sada ti je on muž.
Mladenka ga je mrko pogledala i odbrusila mu:
– Ćuti bre! Neću njega da ljubim, a neću ni tebe!
Ostali gosti su se nasmijali i međusobno namigivali. Samo je mladoženja i dalje odsutno gledao preda se. Bilo je očito da on nije bio pravi par svojoj lijepoj ženi. Zaputio se za društvom prema izlazu držeći ruku u ruci na pognutim leđima. Hlače prevelikog odijela prekrivale su pete stopala u starim papučama.
– Onaj šaljivdžina Vam je pravi muž, pitala sam mladenku na dugom hodniku Matičnog ureda Neukölln.
– Da, da. Mi četiri deci imamo, samo posla nemamo. A mora da se živi. Došli smo ovamo da radimo. Ali ne daju ti da radiš bez dozvole, a dozvole nema bez vize. Jedino kad se venčaš za Švabu, dadu ti i vizu i radnu dozvolu.
– Zato ste se razvela od svog muža, pitala sam.
– Moraš. Tako rade i drugi. Ovog dedu smo našli u našoj zgradi. Pristao je da se venča za iljadu maraka. I sinoć je sedio kod nas, pazila sam da ne popije previše, da danas ne zakasnimo. Jutros sam ga probudila, naćerala da se opere i obrije i obukla ga u robu od mog muža, cipele je zaboravio. On je pena, ne traži ništa od mene, samo oće te pare.
Bilo je to jedno od mnogobrojnih sklapanja lažnih brakova na kojima sam prevodila. Pogled i gesta matičara, a ponekad i njegova kratka primjedba govorili su da mu je jasno da se radi o Scheinehe.
Val lažnih brakova, a među Jugoslavenima najviše ih je bilo među onima iz romske zajednice, krenuo je nakon što je 1973. Zapadna Njemačka zbog naftne krize zabranila uvoz strane radne snage.
Ljudi su dolazili kao turisti i u roku od tri mjeseca pokušavali su legalizirati boravak sklapanjem lažnog braka. Taj bi brak nakon tri godine razvrgnuli i onda bi se vjenčali s partnerom iz domovine, koji je dotle u Berlinu živio ilegalno.
Tek kad su i novine počele pisati o lažnim brakovima, zakonodavac je promijenio zakonske odredbe i uvedene su kontrole u stanovima sumnjivih parova. Policija je nakon vjenčanja kontrolirala da li su u stanu ženska i muška odjeća, dvije četkice za zube, fotografije o zajedničkom životu.
Broj lažnih brakova počeo se smanjivati i kad su neki lažni muževi od svojih lažnih supruga i njenih obitelji počeli zahtijevati da im se svaki mjesec plaća po nekoliko stotina maraka, jer da će inače raskinuti brak. I kad bi se takav brak razveo, trebalo je povesti sudski postupak da bi se dokazalo tko je otac djeteta rođenog u vrijeme tog braka. Jer netko od ta dva muška trebao je plaćati uzdržavanje.
Osim lažnih brakova „omiljeni“ su bili i zahtjevi za azil zbog političkog proganjanja, ali to je na red došlo tek negdje od sredine 1980-ih.
Neke srbijanske izbjeglice tvrdile su da su članovi ponovo osnovane organizacije srpskih četnika Ravna gora, pa da ih komunisti vataju i trpaju u zatvor. Pokazivali su pisane dokaze o svojoj organizaciji, koji su bili očite krivotvorine. Bile su pune jezičnih grešaka u tekstu i u pečatima. Te sam ljude upozoravala na to da s takvim papirima krše njemački zakon i nisam im htjela prevoditi.
– Samo ti prevedi. Pravi se da ništa ne vidiš, neće ti biti ništa. U Jugi su bre pravi milicioneri, koji mlate svaki dan. Od ove švapske milicije se niko ne boji, ne tuku nikoga, uvjeravali su me i nagovarali.
Sve je više bilo i kosovskih Albanaca koji su tražili azil. Njihovi dokazi na ispravnom srpskom jeziku i s autentičnim službenim pečatima bile su sudske presude zbog učešća u albanskim, protudržavnim štrajkovima ili zbog članstva u neprijateljskim organizacijama za rušenje državnog poretka.
Ljudi, koji su mi takve isprave donosili na prevođenje, bili su nepovjerljivi i šutljivi. Rijetki su pričali da se Albance na Kosovu krivo optužuju da ruše državu i da ih se masovno otpušta s posla, da se u zatvore šalje radnike, učitelje, profesore, pa i liječnike.
Bilo je to i vrijeme šibicara, koji su na prometnim ulicama mamili prolaznike da pogode ispod koje kutije se nalazi kuglica. Raspoređeni između znatiželjnika njih pet šest glumilo je da su zainteresirani za igru, a jedan je, čučeći na podu, kuglu stavljao ispod jedne od tri kutijice od šibica i onda ih velikom brzinom gurao simo tamo.
– Wo Kugel, sag wo und 50 marka deine (gdje kugla, reci gdje i 50 maraka tvoje), uzvikivao je igrač motreći okupljenu publiku. Prvih nekoliko igara javljali su se suigrači i najčešće pogađali gdje je kugla. Teatralno su u džep stavljali novčanicu od 50 maraka. Primamljeni prolaznici uglavnom nisu imali sreće, pa su oni igraču morali dati 50 maraka. U zanosu igre neki ljudi, uglavnom turisti, proigrali bi i po nekoliko stotina maraka.
Jedan čovjek iz jednog malog mjesta kod Nürnberga svjedočio je na Berlinskom okružnom sudu na suđenju mladiću sa Kosova kako je u jednoj igri izgubio 1 200 maraka. Devetnaestgodišnjak je na kraju rasprave rekao:
– Nemam novca za kaznu, a odem li u zatvor, nastavit ću igru čim me ponovo pustite. Inače će moji roditelji i sedam braće i sestara umrijeti od gladi. Sudac ga je osudio na malu novčanu kaznu i opomenuo da više ne igra u Berlinu.
Tih je godina moj život išao svojim tokom. Moja porodica živjela je od honorara koje sam ja dobivala za prevođenje i tumačenje. Bila sam zahvalna sudskoj tumačici Mirjani Häker koja mi je 1973. preporučila da podnesem zahtijev za odobrenje rada kao sudski tumač.
– Dolazi sve više naših ljudi, a tumača je samo četvero. Ti ionako stalno prevodiš za naše radnice, a uz to studiraš germanistiku, rekla je uvjerljivo i ohrabrujuće.
Uradila sam kako mi je preporučila Mirjana i uskoro mi je stigao poziv od s berlinskog Zemaljskog suda. Bila sam uzbuđena i očekivala sam da ću polagati ispit. Ali sudac se raspitivao o mom studiju, o piscu kojeg upravo obrađujemo. Oduševilo ga je da je to bio Goethe. Nakon petnaestak minuta još smo uvijek bili kod Patnji mladog Werthera, a onda je taj sudac rekao:
– Jetzt müssen wir Schluß machen.
Pomislila sam da od mog zahtjeva ne će biti ništa, ali je sudac sa smješkom rekao:
-Keine Sorge, bez brige. Sie sprechen Deutsch wie eine Nachrichtensprecherin, Vi govorite njemački kao voditeljica vijesti.
Pozvao je svoju sekretaricu i mene da ustanemo, otvorio debelu knjigu ispred sebe i izgovorio kratku zakletvu. Ponovila sam je. I tako sam postala sudska tumačica.
Posla je bivalo sve više, na konferencijama, na seminarima, skupovima, ali najviše na sudovima i policiji.
Često sam prevodila i na odjelu za provjeravanje zahtjeva za azil. Samo jednom sam tamo susrela i jednog pravog političkog izbjeglicu, jednog od onih o kojima smo u školi učili da su izdajice, ustaše i četnici, koji su u ratu surađivali s neprijateljima, a nakon rata su pobjegli i sada iz inozemstva pokušavaju rušiti našu dobru socijalističku zemlju.
Pred odlazak na rad u Berlin bila sam na jednom sastanku, na koji su došli svi koji su tada odlazili u Njemačku. Govorio nam je jedan čovjek, vjerojatno je bio iz nekog komiteta, koji nas je upozorio da se od takvih čuvamo, da ih izbjegavamo i da se tamo, u tuđoj zemlji, ne bavimo nikakvom politikom.
Ta opomena je očito živjela u meni i kad sam trebala prevoditi za jednog prosjedog, krupnog muškarca, mračnog i zamišljenog. Sjela sam na ponuđenu stolicu, leđima okrenuta vratima. Službenik je sjedio s lijeve strane pisaćeg stola, a njemu nasuprot dotični čovjek. Nije me ni pogledao dok sam se predstavljala i ponudila da mu prevodim. Sebi u bradu je promrmljao:
– Reci mu da hoću drugog prevodioca, ja ću mu napisati na papir kojeg.
To sam prevela, a službenik je mirno, kao da je to sasvim uobičajeno, ispunio moj papir za naplatu honorara i zahvalio mi.
Kasnije sam često razmišljala zašto me taj kratki susret uznemirio. Jer ništa se nije desilo, osim što je sumnjičavi čovjek odbio moju prevodilačku pomoć. To mi se nikada do tada nije desilo. Da li je sumnjao u moju političku podobnost, da li je bio u ustaškim krugovima, ili četničkima, razmišljala sam. Da li su mi te misli navrle jer sam u podsvijesti pohranila sve one priče iz školskih knjiga o zločincima, koji su poslije rata nekažnjeni uspjeli pobjeći preko granice, ili sam se sjetila onih upozorenja prije odlaska ili iz priča u školskim knjigama?
Tada nisam ni slutila, da će novi, neočekivani rat u mojoj zemlji razotkriti mi nepoznate mi stranice prošlosti, pa će bijelo dobiti crne, a crno bijele mrlje.