KUDA IDEŠ…? 1/4
tekst i foto: Dražen Radman
Sjećaš li se, prijatelju, onog poznatog i dobrog pjevača koji je prije nekoliko godina iznenada umro u svojim ranim tridesetim godinama?
Kažu da se to dogodilo zbog nesretne kombinacije nekih lijekova. Zar je baš tako morao otići?
Sjećaš li se onog momka koji je sa svojih nepunih osamnaest godina, jureći bijesnim automobilom koji mu je ”brižni” tata kupio, udario pri punoj brzini u one dvije mlade djevojke i za tren ih lišio života? Zar je baš tako moralo biti?
Sjetit ćeš se i one svoje rodice koja je počela užasno piti nakon što je otkrila da je momak već godinu dana vara s njenom najboljom prijateljicom. S prijateljicom s kojom bi se čula svaki dan, a viđala svaki treći. S prijateljicom kojoj je povjeravala uspone i padove u svojoj vezi. Zar je baš sve tako moralo biti?
Sjetit ćeš se i onog svog susjeda koji je cijeli život proveo u strahu od odlaska liječniku, jer se bojao da bi mu mogla biti otkrivena kakva bolest. Doživio je čak osamdeset i pet godina, ali je malo koji dan proživio u miru, s obzirom na stalno prisutni strah da se ne razboli. Kažu da je ta njegova fobija graničila i s opsesivnošću ta se stoga i nije stigao oženiti iako, kako kažu, nije bio loš čovjek. Zar je baš tako morao provesti svoj život?
Sjeti se i svog oca kojeg nikad nisi vidio da je zagrlio svoju ženu, to jest tvoju majku. Tek jednom si vidio, ali prilično davno, kako ju je poljubio u obraz na njen pedeseti rođendan. Zar je baš tako to moralo biti?
Zar se i ti danas ne ponašaš slično prema svojoj ženi i djeci? Zar nije istina da si emotivno škrt, ali ne zbog toga što ne bi htio drukčije, već stoga što si, i ne razmišljajući, prihvatio očev model ponašanja.
I sam znaš da ti takvo što može donijeti ozbiljne probleme, a koje uopće nisi htio. Nijedan čovjek, naime, nije stvoren da bi bio emocionalno ”cijepljen”. Naprotiv.
Zato te i pitam mora li sada baš sve tako biti u tvojoj vlastitoj obitelji?
Nije moralo tako…
Vidiš, kad malo zastaneš i počneš ovako razmišljati, čini se da se mnogo toga od onoga što se dogodilo na svijetu, tj. u životima ljudi, i nije moralo baš na takav način dogoditi.
Nekako znam da je mnogo toga moglo biti drukčije. Hoću reći, moglo je biti mnogo bolje. Moglo je biti mnogo manje suza, boli, tvrdoća, mučnina, rastanaka, gorčina itd. Moglo je biti mnogo više mira, utjehe, snage, ljubavi, oprosta, strpljenja, mudrosti i prepoznavanja, što jest u redu, a nije se zbilo.
Upravo tako, da je bilo više iskrene ljubavi, smirenja i poniznih srca – ne bi se toliko toga nakupilo u našim životima, a što nas je učinilo teškima i drugima i sebi.
Hoću reći, ako nema navezanosti na trajnu vrijednost, mogućnost da se nadvladaju svi izazovi (modernog) življenja, svedena je na – nemoguću misiju.
Slijedom toga, višestruko se povećava mogućnost da čovjek bude ne samo sudionik, nego i glavni protagonist neželjenih priča i događaja. Kako onih bezazlenih, tako i onih opasnih, ponekad i tragičnih.
Život ima svoje nevolje…
Život, naravno, ima svoje nevolje i ne može ih nitko za svog vijeka, preskočiti. Bilo da se radi o bolesti, materijalnom gubitku ili, pak, o nekoj nepravdi, čak i od nekoga iz vlastite obitelji.
Dakako, lepeza potencijalnih nevolja je šira nego se to u prvi mah čini. Da ne govorim o unutarnjim sukobima i borbama u samome pojedincu.
Međutim, ovdje valja reći da čovjek svojim izborima i odlukama, tj. svojim ukupnim životnim stavom i pogledom na svijet (svjetonazorom) uvelike utječe na to kakve će brati plodove na svom putu.
Kvaliteta istih, dakle, ovisi o kvaliteti, odnosno ispravnosti uvjerenja koje netko ima. Znam da ti ovo zvuči prilično teško i da se postavljam kao da je ispravno baš ono što ti ja upravo pišem.
No, htio bih da razumiješ da mi nije stalo biti u pravu, već mi je stalo do toga da čovjek dođe do spoznaje da postoji istina, tj. rješenje za pojedinu situaciju ili
pojedino stanje ljudske duše.
Druga je stvar koliko je nešto ‘teško izvedivo’ pa se ljudi češće povedu za onim što im je lakše i ugodnije, ali ne i za onim što je ispravnije, a time i bolje.
Osobna stvar svakog pojedinca…
Namjerno ti to otvoreno govorim, prijatelju, jer ako ne postoji ono što je zaista objektivno ispravno u određenoj situaciji, onda se nalazimo na veoma kliskom terenu na kojem odlučujemo prema subjektivnom nahođenju, odnosno prema nestabilnom i varljivom kriteriju.
U najboljem slučaju čovjek se onda drži osobne intuicije ili dobrog osjećaja, pomoću kojeg ponekad pogodi smjer, ali pomoću kojeg češće doživi (veliki) promašaj.
Da, reći ćeš da je to osobna stvar svakog pojedinca, a i njegovo pravo. Da, razumijem. Ako je tako, onda se tu i nema što prigovoriti ili dodati.
No, problem je u tome što su mnoge ljudske odluke donijele odveć boli i nesreća koje su potom poput lavine (nepovratno) odnijele toliko života ostavivši za sobom pustoš, tugu i razočaranje, a nije moralo baš tako sve završiti.
Pitanje ispravnih kriterija, a time izbora i odluka, sve je samo ne bezazlena stvar koja nema alternativu.
Slijedi 2. dio.