Anđelka Korčulanić
Iz kamena tvrda
najljepše riječi za tebe klešem,
s kreste vala odijevam se pjenom
i kad me ne gleda nitko,
uz pjesmu bure u granama bora
u osami do iznemoglosti plešem.
Da me vide
kako žutilom brnistre opijena
smokvu i maslinu k’o ljubavnike grlim,
luda je ‒ rekli bi ljudi,
dok misao moja k rasutim školjima
kroz modar sumrak krilata bludi.
Tebe,
od soli gorču i od meda slađu,
vječno sam gladna i budna liježem
u postelju tvoju zlatnu od snova
s ovim srcem što si mi ga dala
k’o zvono katedrale,
k’o napeto jedro
i ruža vjetrova.