Nova knjiga – Marijana Šundov: “Pisma iz Hrvatske, Život je putovanje”.
tekst: Sonja Breljak
Zagreb/ U nakladi STAJER GRAF i vođena uredničkom rukom Marijane Rukavina Jerkić, tiskana je druga po redu knjiga Marijane Šundov, naslova “Pisma iz Hrvatske, Život je putovanje”. Radujemo se tome beskrajno.
Ovo je druga knjiga Marijane Šundov čiji sadržaj čine njeni zapisi i putopisi iz dviju rubrika našeg Hrvatskog glasa Berlin, najprije “Pisma iz Belgije” i knjiga “Pisma iz Belgije u drugih krajeva” a potom je i sadržaj rubrike “Moje razglednice” pretočen u knjigu “Pisma iz Hrvatske, Život je putovanje”.
U uvodu knjige je “Predgovor ili kako je nastala knjiga” čiji potpisnici su Sonja Breljak i Emil Cipar. Predgovor donosimo u cijelosti a knjigu naše drage, dugogodišnje suradnice, čitateljima toplo preporučamo.
Predgovor ili kako je nastala knjiga
Kad čitatelj dobije, otvori i lista netom tiskanu knjigu, to je sa stajališta autora kao kad roditelj dobrom prijatelju u ruke s pažnjom i ljubavlju predaje netom rođeno dijete. Pišući ovaj predgovor i na jedan način, predajući čitateljima knjigu Marijane Šundov, “Pisma iz Hrvatske, Život je putovanje”, osjećam se, u najmanju ruku, kao netko tko je malo pomagao pri porodu. I to kažem s ponosom.
Svih 65 putopisnih reportaža ove knjige dijelom su sadržaja rubrike “Moje razglednice” Hrvatskoga glasa Berlin, elektronskih novina za Hrvate širom svijeta kojeg sam izdavač i glavna i odgovorna urednica.
Stvaranje ove rubrike, a na koncu i nastajanje ove knjige, kao i prve rubrike i knjige iste autorice, naslova “Pisma iz Belgije”, vezano je uz same početke nastajanja i rada Hrvatskoga glasa Berlin.
Naime, tamo s kraja 2009. godine, moje poznanstvo s Emilom Ciparom, slavonskobrodskih novinarom koji je preko 30 godina živio u njemačkom Remscheidu i kao i ja imao duga i bogata iseljenička iskustva, rezultiralo je idejom o osnivanju elektronskih novina koje će duže nego li dnevne i mjesečne u kojima smo oboje surađivali, „pamtiti“ naše priče i reportaže. Rečeno- učinjeno!
Dobro uvijek pronađe dobro. Uskoro nam se priključila lijepa ekipa suradnika iz Njemačke, Hrvatske i širom svijeta – njih preko sedamdeset. Željeli smo ljude koji imaju što reći i koji u tekstu donose i, kako smo se voljeli izraziti „ono malo duše“.
Novinarska suradnja s Marijanom Šundov bila mi je svakako dugogodišnja želja. Prijateljstvo koje nas veže seže u naše studentske dane na Fakultetu političkih znanosti u Sarajevu, odsjek novinarstvo. Dakle, znala sam na čemu smo. Marijana piše dobro, sadržajno, konkretno, točno, pismeno, sa svojstvenim stilom, kakva je i sama kao osoba. Trebalo je samo pronaći pravi oblik, formu i sadržaj koji bi suradnji davao budućnost a nama i čitateljima donosio bogate novinarske plodove. E, da, tu su nam se očekivanja u potpunosti ostvarila, pa i više od toga.
Počeli smo s rubrikom naslova „Pisma iz Belgije“. Pisma su nastala za Marijanina višegodišnjeg boravka u Bruxellesu. Donijela su nam puno radosti i doživljaja belgijskih gradova, ljudi i običaja. I ne samo to. Bile su to vrhunske reportaže kojima se nije moglo, što bi se reklo “ni pera odbiti”, s kojima urednik i lektor i nisu imali skoro nikakva posla. Rekli bismo: pomiluješ, poljubiš i čitateljima predaš na uživanje.
Nismo željeli da suradnja s Marijanom nakon njenog povratka iz Belgije i tiskanja knjige, tu i završi. Predložili smo nešto što je rezultiralo sadržaj koji upravo slijedi u ovoj knjizi.
Naime, mi koji dugo godina živimo vani a posebno mlađi rođeni u svijetu, slabo poznajemo Hrvatsku, njene gradove, ljude i povijest. Ne mislim pri tom na ono što se da iz novina i knjiga pročitati ili ono što učitelji djeci govore i predaju u Hrvatskim školama u zemaljama u kojima živimo, već na životne, stvarne, današnje priče nekoga tko je ta mjesta svojim očima i srcem vidio i sve to baš za nas i radi nas na papir spustio. Ovo razmišljanje bilo je osnov i razlog pokretanja rubrike naslova “Moje razglednice”. I upalilo je! Kao sipane iz rukava, k nama su stizale reportaže u kojima su (o)živjeli: Zadar, Samobor, Split, Šibenik, Virovitica, Pula, Zagreb, Bjelovar, Osijek, Dubrovnik, Opatija, Omiš, Komiža, Solin, Slavonski Brod, Marija Bistrica…
Bili smo sretni i vrlo zadovoljni pronalaskom novog sadržaja i forme koja će naše stranice obogatiti i novim saznanjima a i donijeti kvalitetne novinarske i književne radove. Reportaža, putopis je forma kroz koju nam je autorica donijela ne samo činjenice i fotografije mjesta koja je posjetila i upoznala već i brojne važne, neprolazne poruke i misli, upute i zaključke. Pravi Božji dar bila nam je ova suradnja, nastala s puno obostranog povjerenja, sijana s puno žara pa nije čudno da žanje lijepe plodove. Marijana je kao suradnica točna, korektna, kao novinar posvećena podacima, činjenicama i detaljima, kao književnica bogata izričaja i kao čovjek okrenuta ka traženju svjetlosti, dobroga i trajnoga.
Pokojni Emil Cipar, moj kolega, suradnik i prijatelj, te suosnivač i urednik Hrvatskoga glasa Berlin, svojevremeno je u jednom pismu, opisujući suradnju s Marijanom, njene radove ovako opisao:
“Već duže vremena kanim ti napisati nešto o tvojim reportažama. Napisati da su dobre bilo bi banalno, jer da nisu dobre ne bismo ih objavljivali, ali… u njima ima nešto što me kao čitatelja i kao autora fascinira svaki puta. Uvijek uspiješ s relativno malo teksta reći puno… opisati događaj, grad, mjesto, susret. U tome ti pomažu i impresivne slike koje izvrsno harmoniraju s napisanim. Ali, to nije razlog mog javljanja jer to je samo dobro obavljeni posao novinara. Mene fascinira činjenica da ti uvijek uspiješ nenametljivo poslati neku poruku, o nekoj univerzalnoj vrijednosti a da to nikada ne ispadne kao politika, ali je svejedno jedna opomena i jedna lijepo rečena kritika suvremenog društva. Ne bih ti sada “mazao med u bradu”, kako to Nijemci kažu, ali sam želio da to znaš. Zbog tvojih reportaža vlada subotom u našoj maloj redakciji onaj štimung kada se očekuje nešto važno. Sve ostalo je pripremljeno samo tvoj prostor čeka na tvoj prilog. Oduševljava me novinarska zrelost koja je iz njih vidljiva, tako pišu novinari koji su imali prilike vidjeti puno toga u životu i koji znaju kako su se stvari kasnije odvijale, oni koji moralne vrijednosti nisu učili samo iz Biblije nego su ih osjetili i primjetili u praksi. Tvoje reportaže imaju trajnu vrijednost. Ne znam, jesi li čitala “Lovčeve zapise” od Turgenjeva, ali tvoja mirnoća stila me podsjetila na njega. Prije par godina, u jednoj emisiji Hrvatskoga radija, Sonja i ja smo govorili kako želimo poticati upravo taj pomalo zaboravljeni žanr: pisanje između novinarstva i književnosti…ono, nije ni jedno ni drugo, ali je i jedno i drugo. Nema toga više po novinama jer nema ljudi koji to znaju. Tim više sam sretniji jer mi to imamo u tvojoj osobi – štivo na koje se možeš uvijek vratiti. Bravo, Marijana!”
Zajedno smo kolega Emil Cipar i ja stvorili, dugo godina vodili i uređivali Hrvatski glas Berlin i zajedno uživali uređujući i objavljujući, između ostalih i tekstove Marijane Šundov sabrane u ovu, već drugu knjigu naslova “Pisma iz Hrvatske, Život je putovanje”. Stoga, sve gore ispisano mojim i njegovim rukopisom, mogu, iako Emila već nekoliko godine nema, s punim pravom i zadovoljstvom kao i s puno poštovanja, potpisati i njegovim i mojim imenom.
Sonja Breljak i Emil Cipar, Hrvatski glas Berlin
Berlin; 05.05.2020.