ĆAĆA

piše: Bosiljka Schedlich
foto: privatni album autorice

Godine 1973. u berlinskom Zemaljskom sudu položila sam zakletvu za sudsku tumačicu. Od tada sam studirala i prevodila – usmeno na sudu, na policiji i na kongresima, a kod kuće – službene i privatne dokumente, optužnice, presude, izvode iz matičnih knjiga, svjedodžbe.

Tako je bilo i 1981., kada mi je u posjet stigao otac, kojeg sam još uvijek zvala ćaća, kojeg sam nastavila zvati ćaća i kad me kao dijete sa sela doveo u grad.

Bilo mu je drago kad bi poneki od mojih mušterija prihvatio ponudu i sjeo k njemu za stol u kuhinji, na cigaretu i kavu. Zanimalo ga je odakle je, kada i zašto je došao, da li je sagradio kuću kod kuće i kada će se vratiti. Bilo je to kao u Kaštel Sućurcu, gdje je s penzionerima na klupi uz more razglabao pitanja života i politike.

Jednom me upitao:

– Kako ti njima naplaćuješ to šta privodiš?

– Svaki puni red košta po jednu marku, odgovorila sam.

 Nekoliko dana kasnije otac i ja sjedili smo kod dr. Helmuta Sörensena, poznatog ortopeda i reumatologa u Immanuel-Krankenhaus, u jugozapadnom dijelu Zapadnog Berlina, u blizini Groß Glienicker See.

Nakon što sam liječniku ispričala da otac ima jake bolove u kukovima i ramenima, on se okrenuo ocu i zamolio ga da mu opiše što osjeća u prstima noge. Nakon prijevoda pitao je za stopalo, onda za petu, za zglob. I tako redom, sve centimetar po centimetar. Nakon svakog očevog odgovora, doktor mu je postavljao dodatna pitanja o svakom milimetru tijela. Odgovore je zapisivao na listove papira, koje je odlagao u kartoteku iza očevog imena. Kad je stigao do koljena, u kartoteku je odložio gusto ispisani list, šesti po redu.

– Tu mi je otac tihim glasom naredio: Reci mu da stane, da meni ništa ne triba. Iđemo kući.

– Pa nismo još gotovi, šapnula sam. A zašto hoćeš kući?

– A sa čin ću platit tolike redove, prošaptao je uznemireno.

Sada sam ja bila odlučna:

– To je moja, a ne tvoja briga.

Pregled je trajao tri sata, a ja sam listove prestala brojiti. Dr. Sörensen je na kraju zamišljeno i ozbiljno objasnio da očito postoji snažno trošenje zglobova zbog reume i zbog velikog opterećenja. Za akutne bolove ocu je u svako rame i u kukove ubrizgao po jednu američku injekciju.

Za dugoročno liječenje dr. Sörensen je ocu preporučio da mu otac dođe k njemu, u bolnicu, bar na dva do tri mjeseca. Tamo bi ga detaljno pregledali i pratili kako na njega utječe prilagođena ishrana, gimnastika i različite vodene, toplotne i magnetske terapije.

Otac me slušao što sam prevodila, ali je u mene gledao kao da ne razumije što govorim.

– Fala mu, neka da račun, rekao je kad sam zašutjela.

– Es gibt keine Rechnung (nema računa). Samo se javite na odjel da vam dadu termin za prijem u bolnicu, rekao je doktor s blagim smiješkom.

Otac je zamišljeno šutio tijekom vožnje, svih 40 minuta. U stanu je sjeo na svoje omiljeno mjesto za stolom u kuhinji.

– Ovo je čudo, ništa me više ne boli, progovorio je. Ne sićan se kada je zadnji put bilo ovako.

Tog poslijepodneva otac je opušten i radostan krenuo u šetnju u obližnji park Rehberge. Poveo je i svoje petogodišnje unuke, Matka, sina moje sestre Ružice i mog sina Vinka.

Matko je doputovao s djedom:

– Jer me molija i kumija dok nisan popustija. Navalija je, oće k rođaku Vinku. Navikli su se oni na Čiovu jedan na drugog, objasnio je otac.

Dječaci su kao i drugih dana trčali, zavlačili se iza grmlja, skupljali grane, penjali se na humke s jedne i spuštali s druge strane. Malo ih vidiš, malo ne vidiš. Otac je mirno kročio širokim putom držeći na blago pognutim leđima jednu šaku u drugoj. Ponekad je povlačio dim iz cigarete, koja je po običaju bila zalijepljena za donju usnu.

Odjednom se čuo plač. Uzeo je cigaretu među prste i uspravio se. I drugi šetači su zastali i okrenuli se prema starijoj ženi, koja je uznemireno nešto objašnjavala.

Tu ocu sine kroz glavu da svoje unuke već dugo nije ni vidio, ni čuo.

– Sta sam nasrid puta ukočen ka kameni kip. Di su mi dica? Ona žena plače za pason, a šta ću ja, jadan ti san, meni dice nema, pričao je kasnije.

– Ako dicu zovnem, moga bi me ko štogod upitat. A ja nji niti razumin, niti znan odgovorit. Ne znan ni adresu na kojoj stanujen, niti put do tamo. Svatija san, da ja ovisin o dici, a ne dica o meni. Ni u ratu se nikad nisan toliko pripa.

Kad su se dječaci napokon između grmlja sjurili na put nikako nisu mogli shvatiti zašto je did tako ozbiljan i već hoće kući. A tek su stigli u park i još nisu vidjeli ni paune, ni divlje svinje, ni srne. A nisu bili ni na jezeru!

Iste večeri otac je objavio da su njemu dvi nedilje u Berlinu dosta i da se mora vratiti kući. Nikakvo uvjeravanje nije pomoglo. O bolnici kod dr. Sörensena nije htio ni čuti.

– Ali zašto tako brzo odlaziš, htjela sam znati.

– Ljudi se vežu i sporazumivaju ričima. A ja ne znan reć ni hvala. Niti šta razumin, niti znan govorit. Meni ode nije misto.

Nekoliko dana kasnije na stanici Zoološki vrt ušao je s unukom Matkom u vlak. Jedna mala i jedna velika ruka su nam mahale iza prozorskog stakla.

Pred Božić se iz Kaštel Sućurca kolima u Berlin vratila susjeda Jadranka i donijela torbu, koju mi je poslao otac.

Predala mi je i očevo kratko pismo, na brzinu napisano na komadu papira:

– Draga ćeri, odnesi ovu torbu onom dokturu. Pozdravi doktura i sve Šedliće. Tvoj ćaća.

Torbu sam dala prijateljici Julijani van Dorp, da je ona iz Weddinga ponese u Zehlendorf i preda svom prijatelju i susjedu dr. Sörensenu. Učinila je to uoči Božića. Taman.

Sörensen i njegova obitelj, okupljeni oko okićene jelke, nikada do tada nisu vidjeli takav poklon: cijeli pršut.

Otac je o dr. Sörensenu pričao do kraja svog života, o vremenu i pažnji, koje mu je ovaj posvetio:

– Naši ti dokturi na ovakve ka ja, seljaka i radnika, gledaju s visoka. Stojiš isprid njega priplašen, ka da si kriv, a ne bolestan. I manji si od makova zrna. A tamo, kod Švabe, nisam se mora stidit da san čovik. Poštiva me ka da san mu ravan. Ja, obični radnik.

Otac više nije dolazio u Berlin. Kod mojih posjeta donosila sam mu kreme i tablete. Ali bolovi nisu prolazili.

– Kad se zagrijen radeć, ne boli, govorio je. Kad ne radin, moran ćućnit i naslonit se uza zid.

U Sućurcu je često sjedio na kamenu, uza zid susjedove kuće. Ponekad je tu i novine čitao. Kamen je bio nizak i povoljan za kukove. Ljudi su prolazili pored njega i ulazili u uske ribarske i težačke uličice, koje su činile jezgru starog centra, zvanog Get. Iz Geta su skretali prema autobusnoj stanici ili su preko široke Alfirevićeve, gdje su nekad bili vrtovi, stizali na plažu Gojaču.

Otac bi svakom prolazniku rekao:

– Zdravi bili.

– Zdravi bili, Adame, odgovarali su ljudi.

Godine su prolazile, a otac je tu sjedio sve češće i sve duže, onako zamišljen i ozbiljan, s cigaretom zalijepljenom za donju usnu. Još je odlazio do vrta u blizini, da za bratovu malu djecu posadi povrće.

Na kamenu sam ga zatekla i krajem rujna 1990.

– Odakle ti, pitao je iznenađen.

– Iz Splita? A šta tamo radiš?

– Bila sam sa delegacijom općine Willmersdorf u uzvratnoj posjeti Splitu, gradu prijatelju.

– Šta će ti to, šta ne stojiš kod dice, ukorio me.

Da mu objasnim kako je to prijateljstvo važno, pokazala sam mu fotografiju na kojoj se uz voditelja Pučkog sveučilišta Jochena Götza i druge članove delegacija vidi i Horst Dohm, gradonačelnik Wilmersdorfa, Ljerka Alajbeg, konzulica za kulturu u jugoslavenskoj Vojnoj misiji u Berlinu i Vesna Čulinović-Konstantinović, direktorica Etnografskog muzeja Split. Raspoloženje se popravilo kad sam ga pozvala da svi zajedno odemo na izlet u Brštanovo.

Dok je autobus sljedeći dan sporo i oprezno milio uskom cestom, a iza Klisa, zbog okuka na Konjskom brdu, još sporije, mladi članovi Kulturno-umjetničkog društva Brodosplit pjevali su dalmatinske pjesme. Čim se zapjevalo, mom se ocu ozarilo lice.

U Brštanovu su tridesetak Berlinčana i Splićana u svojoj maloj kući dočekali Manda i Miljenko Polić sa sinom Ivanom i snahom, mojom sestrom Ružicom. Na dugačkom stolu bili su servirani kolači, domaći sir i pršut, kruh ispod peke i vino dobiveno od tisuću kilograma Adamovog grožđa iz Sućurca. Jelo se i pilo, i nazdravljalo.

Spustio se i mrak, a mladi su dalje pjevali. Zaplesali su i monfrinu, stari splitski ples. Oduševljenju nije bilo kraja. Tresao se drveni pod stare kuće, a Miljenko i Adam su sjedili jedan do drugoga, razgovarali i nazdravljali svojim gostima.

Kad su splitski organizatori ustali pokazujući prstom na sat, Miljenko mi mahnu:

– Dođi amo da nešto privedeš!

Onako visok i snažan stao je pored vrata, stavio mi ruku oko ramena pa se uz široki osmijeh obratio svojim gostima:

– Srce mi je veliko ka brdo, kad omladina oko mene piva i igra. I kad je kuća puna ljudi, prijatelja, kad se jede i pije. A i prijatelj Adam mi je doša da se zajedno počastimo Vašon posjeton. Nas dva smo bili partizani. Možda su na našoj strani bili i očevi vas iz Splita. A možda smo se borili i protiv očeva vas iz Berlina. Meni su oba brata u borbi na Sutjesci poginila. Rat je bija i na sriću proša. Danas je sritan dan, svi smo zajedno u ovoj kući, a svi smo i pod istin nebom, pod istin zvizdan i istin misecon. Svi smo mi ljudi i jedan drugome možemo krv davat. Rat je najgore šta može bit. Moramo se družit i zajedno veselit, da ga više ne bude. Hvala da ste danas došli u moju kuću. Dođite i dogodine i dovedite bar još toliko ljudi, pa ćemo na ražnju tele okrenit.

Sljedećeg dan Berlinčane je nekoliko splitskih prijatelja pozvalo na oproštajnu večeru na Narodnom trgu, ispod ure, usred Dioklecijanove palače. Sjedili smo ispred restorana u ograđenom prostoru i uživali u žamoru ljudi, koji su pričali stojeći u grupicama ili se gurali i provlačili na drugu stranu trga.

Među njima je upadljivim korakom hodao visoki sijedi gospodin. Uspravno i uzdignute glave, kao da se nalazi na antičkoj pozornici, zaneseno je recitirao stihove na starogrčkom i latinskom jeziku.

– Wer ist das, pitao je Jochen Götz, voditelj berlinske delegacije.

– Redikul zovu ove, što drže govore, objasnila nam je konobarica.

– Puka je i on, tiho je dodala Vesna Čulinović-Konstantinović.

– Bio je jako dobar profesor mojoj dici. I dobar čovik, pametan, zamišljeno je dodala konobarica.

Pozornost je iznenada privukla pjesma grupe muškaraca.

– Wer singt denn da, upitao me David Eppenstein, programski direktor Pučke škole Willmersdorf. Nisam znala. Nisam nikad čula ni njihovu pjesmu. Zapamtila sam samo da su spominjali Juru i Bobana.

Grupa je pjevajući polako došla na trg. Ljudi su ustuknuli, napravili im mjesto. Usred grupe se isticao krupan muškarac pedesetih godina u crnom odijelu, s kravatom.

– Das ist der Boss, rekao je David.

Napetim izrazom lica ostali pjevači su pomno pratili svaku gestu i pokret svog vođe.

– Seine Bewacher (njegovi čuvari), komentirao je David.

Vođa se obratio konobarici i zapovjednim tonom zatražio da pozove policiju:

– Neka pokupi onog starog idiota, što tu blebeta. Takvima kod nas nema mjesta.

Nisam uspjela ni prevesti, a već mi je David došapnuo:

– Neue Nazis (novi nacisti).

David mi je te večeri rekao da je rođen 15. ožujka 1945. u Dessau od oca židova i majke katolikinje. Znali su da bi ime David značilo smrt, pa su ga upisali kao Klaus-Dieter, što je on promijenio kad je odrastao.

Uskoro su stigla i dva policajca i rekli konobarici da tog čovjeka više nema na trgu. Djelovali su nesigurno, kao da ne znaju što smiju, a što ne. I otišli su oprezno, kao da se povlače s tuđeg terena.

Stara vlast više nema snage, što li sada dolazi, pitala sam se.

Kao da je čuo moje misli, vođa se iza mojih leđa pobjedonosno obratio svojim čuvarima:

– Nisu starog zatekli. Ali zapamtite, policija je došla kad smo je mi zvali. Još malo, pa će nas svi slušat. Uvest ćemo mi red u ovoj državi!

Nakon toga su uz večeru i glasni smijeh nastavili prepričavati svoje seksističke doživljaje.

Svi smo odahnuli kad su ustali i otišli. Nakon toga smo mi još dugo u noć sjedili i razgovarali.

-Do skora u našem Wilmersdorfu, rekao je Jochen Götz na kraju susreta.

Drugi dan smo se svi vratili u Berlin. Tog dana, 3. listopada 1990., televizijski ekrani su bili puni svečanih govora i veselja. Slavilo se ujedinjenje istočne i zapadne Njemačke.

Pola godine nakon toga javili su mi moji iz Splita da je otac završio u bolnicu. Bilo je kritično, jer je imao astmu i upalu pluća. Avionom sam kao i uvijek preko Zagreba stigla do Splita i već isti dan otišla u bolnicu na Firulama. Oca sam zatekla u sobi sa četiri kreveta.

Nas dvoje smo sjeli za stol i razgovarali. Kad je medicinska sestra na kolicima dogurala ručak, s hodnika su ušla i k nama za stol sjela i ostala tri bolesnika. Ja sam htjela otići.

Sidi još minut, zamolio me otac.

Ustao je i obratio se ljudima za stolom koji su vadili juhu iz zdjele i sipali je u tanjure da se hladi.

Evo drugovi, ja san odlučija održat govor u čast moje ćeri, koja je iz Berlina došla da me vidi.

Drugovi, čitamo u novinama da su četnici u Kijevu selu istirali dicu i odgojitelje iz njijovog doma. Neke su i ubili. To se ne smi dozvolit, dicu se mora branit. Drugovi, nas četri smo nakupili puno godina i naučili smo baratat s oružjem. A eto, bolest nas je dogurala s jednon nogon u grob. Drugovi, vidite u Slobodnoj Dalmaciji da su samo mladi ljudi na osmtrnican. Dajte da nas četiri idemo u Kijevo branit domovinu, da nam ne izginu mladi i snažni momci. Za nas nije šteta, a oni mogu i tribaju stvarat život.

Drugovi za bolničkim stolom su se nasmijali i zapljeskali.

Ćaća je ozdravio i vratio se kući u Kaštel Sućurac. Tamo je rado zalazio u penzionerski dom.

I tu se raspravljalo o napadima na Hrvatsku.

Moramo se braniti, govorili su penzioneri, Srbi nas napadaju na sve strane, tiraju naše iz Krajine, iz Vojvodine.

Moj otac je šutio i danima samo slušao. Jednog dana je jako uzrujan ustao i iznenada održao govor:

Ne mogu više mučat, a držin vas za prijatelje. Znamo se, jedni drugima virujemo. Svi smo bili partizani, znamo šta je bilo. Znamo i šta je propaganda. Znamo da su u onom ratu govorili protiv Srba. I onda su muškarce pokupili i pobili ih. Da nije bilo partizana, ko zna šta bi bilo, ne bi ni mi ništa saznali. A ja san na Kordunu svojin očima vidija sela puna mrtvi, sve srpska dica, žene i starci.

Susjed Jure ga prekinu: Je, je, Adame, tako je. Ali to je bilo onda. Danas oni napadaju nas s cilon jugoslavenskon vojskon.

Otac je zamukao, u to nije mogao povjerovati. Nije više odlazio u penzionerski klub, a neko vrijeme nije sjedio ni na klupi na rivi.

Sjedio je sam na onom kamenu uza zid susjedove kuće.

I pozdravljao prolaznike: Zdravi bili.

A oni su odgovarali: Zdravi bili, šjor Adame.