prilog: Lada Franić Glamuzina
stihovi: Ivan Goran Kovačić i Sven Adam Ewin
IVAN GORAN KOVAČIĆ, velikan hrvatske književnosti ubijen je na današnji dan 13. srpnja 1943. godine u 30-toj godini života.
Ubojstvo pjesnika jest pokušaj usmrćivanja jezika na kojem pjeva i naroda koji tim jezikom govori, misli, osjeća, čita, piše i diše.
Ubojstvo pjesnika nije samo zločin izvršen nad jednim čovjekom.
Ubojstvo pjesnika znači pokušaj usmrćivanja svakog pojedinog čitatelja njegovih djela.
Ubojstvo pjesnika znači usmrćivanje svake misli i osjećaja koje je njegovo djelo probudilo i produbilo u čitatelju.
Ubojstvo pjesnika je usmrćivanje bitnoga dijela identiteta jedne kulture.
Taj zločin znači pokušaj usmrćivanja svih koji tim jezikom govore, misle, pišu…
Može li se to?
Može li se ubiti umjetnost, jezik, misao?
Tko može ubiti poeziju jednoga genija?
Ivan Goran Kovačić: MRAČNO DOBA
U tuđem kraju tuđe planine,
U tuđem polju tuđa mi žita,
I tuđe ptice, tuđe daljine –
I vječno žedan pijem iz sita.
Mračno je sunce, preduge noći,
I nigdje ne sjaš, moja zvijezdo –
Moram se vratit: u šume poći,
Gdje srce stane u svako gnijezdo.
Na bistrom slapu oprat ću tijelo,
Nakvasit usta suha od žeđi,
Studenom vodom otrti čelo,
I bit ću ko što bijahu pređi.
Mračno me doba zagušit neće,
Srkat ću smolu, jesti ću cvijeće!
.
Sven Adam Ewin: SLAVONSKI BLUES
U mojem kraju planine sad su tuđe;
U polju mojem zriju mi tuđa žita.
Gospode Bože, ima li išta luđe,
Već žedan piti vodu iz tuđeg sita?
O, gdje si sada, moja rođena zvijezdo?
U tuđoj zemlji danas mi sunce sija!
Ne, meni nema natrag u moje gnijezdo;
U mojem gnijezdu paluca tuđa zmija.
Na tuđem slapu ja prat ću svoje tijelo;
Kvasiti žedne usne na tuđem vrelu;
Za tuđim stolom blagovat tuđe jelo;
Sa bolnim žigom vječnog stranca na čelu.
I sve to vrijeme sa zatomljenim vriskom,
Ravnicu rodnu sanjat… u polju irskom.