piše: Marijana Šundov
Vepric/ 25.7.2020./ vjerujem kako je svatko od nas doživio kako trenutke posebne sreće tako i trenutke dubokog očaja. Svačiji život je spleten od radosti i tuge, zdravlja i bolesti, sreće i nesreće…
Ta prolaznost je izazov života. To je radost ljudskog života, a ujedno i prokletstvo. Tim više onda cijenimo one dane sreće, potpunosti, mira i radosti. Mudar čovjek zna kako je sve prolazno i krhko.
Doslovno u jednom trenutku život se promijeni. Čovjek je prepušten svijetu – borbi za preživljavanje, bolesti i smrti. Prepušten, ali ipak, nikada sam.
Ne znam za vas, ali ja imam potrebu nakon takvih iznimnih trenutaka u životu vratiti se nekako sebi i otići na mjesta gdje na poseban način osjetim Božju blizinu.
Nedavno sam nakon iznimno stresnog razdoblja, u kojem su se doslovno izmjenjivali trenuci radosti i tuge, zdravlja i bolesti, završetka jednog životnog ciklusa i početka drugog, otišla na hodočašće u Vepric, svojevrsni mali hrvatski Lurd.
Do Veprica udaljenog nekih 60-tak kilometara od Splita vozila sam se jadranskom magistralom. Može se ići i auto-cestom, ali ljepota krajolika koja se oku nudi tijekom vožnje magistralom je zaista veličanstvena, doslovno oduzima dah.
Moje omiljeno mjesto za stati su prijevoj Dupci odnosno Vruja. Mjesto je to za kojeg se vežu mnoge narodne priče i legende. Pogled s odmorišta ne može se usporediti ni sa kojim drugim na obali jer litice se strmo spuštaju u dubinu 100 metara do mora. Jedna od legenda kaže kako su Hrvati u VII. stoljeću, prvi put po dolasku u novu domovinu, ugledali more upravo s prijevoja Dupci. Druga kaže da je to bilo s Velebita.
Krajolik je veličanstven iza je sura, divlja planina koja se diže put neba, a u dubini daleko plavetnilo mora – Vruja (o. a. vruja je inače podvodni izvor). Ovdje podvodna vrtača ima promjer od 60 metara i iz nje izbija velika količina slatke vode koja miješajući se s morskom privlači jata riba.
Pjesnik Josip Pupačić je nezaboravne stihove pjesme „More“ napisao gledajući more s prijevoja Dupci. Pjesma počinje stihovima: „ I gledam more gdje se k meni penje… „
Vruja je poznata i po jakim burama, jer kada se ovaj naš opjevani vjetar spusti silovito niz prijevoj Dupci izaziva valove koji izgledaju kao da „vruju“ odnosno vriju, bura pravi vrtlog i kovitlace od morske prašine. Za buru čija je personifikacija djevojka narodna priča u jednoj verziji kaže: „Na Dinari se rodila, u Vruji krstila, a u Senj udala.“
Za ovaj kraj se veže legenda o potonulom gradu Pelegrinu čija se zvona navodno čuju kada bura puše. Nakon predaha koji Vruja svojom ljepotom zaslužuje brzo stižemo do Veprica.
Nedaleko Makarske, u predivnom ambijentu spletenom od svjetlucavog plavetnila mora, mirisa zelene borove šume i bjeline biokovskih stijena nalazi se špilja uređena poput one u Lurdu s Gospinim kipom. Tu su kapelica i oltar s prostorom ispred špilje gdje se često održavaju mise na otvorenom.
I doista, zatičemo skupinu Poljaka i pridružujemo se misi na poljskom jeziku. Posebno je dirljiv kraj misnog slavlja kada smo svi zajedno zapjevali „Krist na žalu“, predivnu pjesmu jedinstvenog pape putnika i hodočasnika, po nacionalnosti Poljaka – svetog Ivana Pavla II.
Svetište Vepric je osmislio i realizirao biskup Juraj Carić nakon hodočašća u Lurd daleke 1908. godine. Biskupa Carića, koji je u Vepricu i pokopan, je lurdska špilja i cijeli krajolik sjetila špilje u Vepricu do koje je često šetao moleći krunicu.
Te 1908. godine se obilježavalo 50 godina od ukazanja Majke Božije u Lurdu. U veljači 1858. godine Majka Božja se prvi puta ukazala četrnaestogodišnjoj djevojčici Bernadette (Bernardici) Soubirous, a uslijedilo je još niz ukazanja kroz tu godinu, ukupno njih osamnaest. Gospa se djevojčici ukazala u špilji Massabielle nedaleko gradića Lurda u Francuskoj. U špilji je tijekom jednog ukazanja izbio izvor žive vode.
Počela su čudesna ozdravljenja, koja traju do danas. Gospa je na upit o svome imenu odgovorila kako je ona Bezgrešno Začeće. To je bilo presudno za priznavanje autentičnosti viđenja jer nepismena Bernardica, kći neukog mlinara nije mogla razumjeti dileme o Marijinu bezgrešnu začeću. Četiri godine ranije papa Pio IX. je proglasio dogmu o Marijinom bezgrešnom začeću.
Ovdje, u Vepricu promatrajući ploče zahvalnice Majci Božjoj, živo se sjećam hodočašća u Lurd prije nekoliko godina: veličanstvene bazilike, večernje procesije sa svijećama uz pjesmu „Ave Maria“, Križnog puta, jednostavnosti špilje ukazanja i izvora, kupanja u hladnoj vodi.
Kupanje me se posebno dojmilo, a prethodila mu je zajednička molitva i pjesma. Potom svatko za sebe iz naše grupe je sam doživio ulazak i prolazak kroz hladnu vodu. Meni su pali na pamet Jobove riječi „Gol izađoh iz utrobe majke svoje. Gol se opet vraćam“. Kupanje me podsjetilo me svu krhkost i prolaznost ljudskog života tijekom kojeg se opterećujemo tolikim bespotrebnim stvarima, a malo nam treba.
Inače bilo je to vojno hodočašće s tisućama vojnika. Na ulicama grada vidjela sam pravo bogatstvo boja i krojeva uniformi i čula mnoštvo pjesama na različitim jezicima. Ipak jedna pjesma je bila prepoznatljiva Ave Maria – Isusovoj i našoj zajedničkoj majci.
U dubini srca sam osjetila kako su ljudi braća i sestre bez obzira na granice koje nas dijele. Svi živimo krhke živote i u potrazi smo za sigurnošću i srećom.
Toga bar na Zemlji trajno nema, ali postoje mjesta poput Veprica gdje se Nebo susreće sa Zemljom. To su i mjesta, koja su nam podsjetnici kako nismo samo od Zemlje nego i od Neba.
I kako to sažeto napisa francuski isusovac i pjesnik Didier Rimaud: „Kako ću znati odakle dolazi dan, ako ne prepoznam svoju noć. Kako ću znati što je tvoj život, ako ne prihvatim svoju smrt“.
I zato, ako vas put nanese od Splita prema Makarskoj krenite magistralom, stanite na Vruji, ostanite bez daha od ljepote prirode, a onda stanite u Vepricu i podsjetite se da smo nešto više, stvoreni ne samo za Zemlju nego i za Nebo.