Vinko Pavić
Udahnula, uzdahnula, izdahnula,
Nosila svoj križ pod zvijezdama
Gdje prostorom zrcali se tuga.
Svi je krali i otimali
I nikad svoja, uvijek tuđa,
Ko bujica budila spavače
U njedrima nosila svjetlost juga
U očima oštricu kupine i drače.
Ostavljala kosti u škrapama,
Ostala pupoljak u zrcalu,
Cvijet u litici,
Bez računa i mrlje na licu
Zaboravljen spomenar nasred žala.
Tuga joj noćivala u zjenama
Jutrom budeći pticu.
Samo je ljubav imenom
Nikada nije zazvala.