Sven Adam Ewin
uradi ovako draga
posij me u vlažnu zemlju
moje sjeme
ono je sitno
smeđe
ono klizi između prstiju
a sja se kao bljesak tvog oka pored zjenice
posij me u drugoj polovici rujna
kad se kušute tjeraju
da budem ozimi lan
polje neka ne bude veliko
odaberi komad zemlje veličine tvoje postelje
nebo će modrim satenom
prekriti tvoju postelju u svibnju
na tvoj ležaj strovalit će se pijano sunce
ali ti odbij njegovo nasrtanje ma kako zamamno
i čuvaj se samo za me
kad uzrijem kad ozrnatim
pa zašuštim pod vjetrom lipanjskim
i stvorim se u čvrsto muško u stabljiku
ti me požanji
potopi u potok
i drži pod vodom
pritisnutog teškim kamenom
kad posve omekšam
izvadi me
isperi
osuši
istupaj u stupi
svaku mi koščicu polomi
to ja sam tvoj dragi ne zaboravi
pa skini s mene zlu koru u trlici
zlu koru nevjere
izgrebenaj me u grubo
iščešljaj u povjesmo
ispredi od mene konac
još jedva na me nalik a isti ja
toliko ćeš me ljubiti da ću se prekinuti u struku
dalje znaš
namotaj me oko srca
predivo će biti moja dobra strana
a kučina potka naše ljubavi u nečisto
pozder spali i nadnesi se nad dim
udahni miris
udahni miris i zakašlji se
potom me kao predivo
stavi na čunak
i vrti
i vrti
i vrti
i istkaj me istkaj
kao nikoga što si
ispleti slatko prokletstvo oko mene
slatko prokletstvo tvojih usana
i ne budi milosna
da i u lugu kad me pereš samo tvoje ruke tražim