piše: Sandra Marelja Muić
Suprotno kasnom ljetu kada ponestane tema za medije i novinare pa nastupi tzv. sezona kiselih krastavaca, Hrvatistan se našao sav u pandemiji tema, kao da nam nije dovoljna pandemija covida koja nam je utlačila već cijelu ovu godinu.
A, ljeto se prijetilo strašnom jednoličnošću i dosadom, samo s brojkama stožera na horizontu i dezificijensom na svakom uglu. Nismo se nadali niti jednom napetom naslovu na portalima jer se, zaboga, zbilja nema što očekivati – sezone nema, skandala nema, nitko ne skakuće gol po nekoj jahti, a i političari su još dosadniji po ljetnim vrućinama nego po zimi itd.
I onda je počelo s Ninom i krumpirima, Severinom i koronom i ratom sa influencerima. Između toga, snimke nasilja iz Kaštela i pokoja priča o nekom aktualnom zatvoreniku ili zatvorenici i flashovi iz zasjedanja novoformiranog sabora gdje nove oporbene zastupnice sikću na Plenkija iza pleksiglasa kao Xene ratnice. Zanimljivo da zanimljivije ne može biti, ne može čovjek vjerovati da su nas brojne zemlje stavile na crvenu listu, a kod nas vrvi sve od događanja kao da si usred pjena partija na Ibizi.
U ekstremnim uvjetima i ljudi se počnu hvatati obrazaca ekstremnog ponašanja, ponekad potpuno nesvjesno, no pojam hrvatskog jala , čini mi se, ipak je jedna od rijetkih konstanta koje krase naciju Hrvatistanaca i nije nužno vezan uz ovaj pressing s koronom. Tom pojmu će se, sasvim sigurno, ubrzo priključiti i pojam (hrvatske) agresivnosti ako javni diskurs nastavi ići dosadašnjom putanjom.
Zapjenila se nacija na estradne zvijezde jer žale za koncertima umjesto za motikom, a sada se obrušila i na šačicu influencera koja se kod nas diči tom titulom. Nina bi oblačila haljine i pjevala, umjesto da stoji u gumašima nasred polja i gleda na sat kada će gablec. Tehnički gledano, ništa krivo nije rekla, samo se borila za svoje pravo na rad, što krvožedna nacija nije najspretnije shvatila pa se obrušila na nju. U tom svemu je potpuno ispod tepiha ostalo da nitko ni ne želi vidjeti pjevačice besposlene, nego da jedva čekamo hoće li biti u preuskoj ili preskupoj haljini i da se hranimo svakim njihovim medijskim istupom. U trapericama i gumašima možemo biti i sami, pa nam to nije tako napeto.
No, to je sve bio samo uvod u recentni rat s influencerima kakav je nastao nakon komentara redatelja Matanića na neko čeljade koje se bavi tim poslom i koje bi mu po godinama moglo biti kćer. I to je nacija jedva dočekala, pa malo pljuvala po njemu, malo po toj nesretnoj djevojci, malo po svima koji se bave influencingom. Besposleni redatelj, nabrijan od silne količine slobodnog vremena vjerovatno se našao shodnim obrušiti na to djevojče, pa se dan poslije još nespretnije trudio zažbukati taj prethodni dan svog facebook junaštva.
Svatko se bori za svoj dio kolača i snalazi kako može. Je li možda baš u tome problem što su se influenceri snašli i zarađuju ne navijajući sat izjutra i ne saginjući glavu pred nadređenim, je li taj dio najteži grumen za probavu? Zašto se ne užare društvene mreže zbog nekog tko sa završenim fakultetom radi na mjestu srednje stručne spreme?
Zato što to nije zanimljivo, to su obični životi ljudi koji obiluju prihvatljivim trivijalnostima, to su stvari bez glamura i njihovi followeri su jedini oni koji kući čekaju na ručak.
Neizvjesnost koju je ove godine iskrcala korona na leđa nacije sigurno je doprinijela tome da nacija brzinski uzavre prilikom ovih dvaju epizoda, ljudi su nervozni i nesretni,a tu su onda drugi na kojima se zgodno istresti, pa su društvene mreže i mediji postale plodno tlo za agresivu. K tome dolazi još da su ljudi i očigledno silno besposleni kada se imaju vremena baviti time i tipkati komentare na facebooku. Zašto je takva agresivna komunikacija, verbalna i neverbalna postala salonski i društveno prihvatljiva, ima sigurno svoje korijene u tom spomenutom hrvatskom jalu koji se krčka odkad smo se đumali u vlaku tranzicije i postepeno, ali sigurno nagriza hrvatsko društvo.