Igor Divković
Sav crn.
Navijek crn.
Crnojević
sjaji
sam svojoj svrsi.
Nad Monte Negrom,
se ne jutri,
se ne raz-dan-ju-je.
Duga,
preduga noć,
bludi,
ludi,
se sebi čudi.
S visine sna
Durmitor svega.
Naravski,
dolje Trebjesa,
Tara,
krigla Pive.
Na vršku
Lovćena,
na Božjem dlanu,
vla-dika,
sjedi,
iznad svega,
iznad magle,
mam iznad memle,
crnila zeml(j)e.
Crni su gavrani.
U Monte Negru
vrane su sive.
Vazda.
Još.
Većma.
Tek
vranac,
jest,
krvav,
sred tihog
bdijenja.
U hramu
Gospodnjem,
vaseljenom,
kucnuo je trenutak,
vaskrsenja.