piše: Dragica Trumbetaš
Neću danas o dečku, on je svoj život okončao, gdje je pošlo po krivu, sada se pitaju roditelji.
Danas ću o odgovornosti.
On je ispalio rafalno 30 hitaca, to je poduži rafal i svi su ga čuli. Nitko ništa nije znao, da li je sam, gdje se sakrio, hoće li još pucati ili će pucati netko drugi?
Ranjeniku je priskočila sitna prodavačica, čak nismo ni ime saznali. Pritrčala iako se napadač mogao vratiti, mogao je iza ugla puniti oružje i ponovo zapucati.
No, žena je priskočila nije se tu moglo ništa puno učiniti, tješila je kako je znala i mogla. Osjećala se odgovornom da pomogne, usprkos opasnosti, usprkos strahu, usprkos svježe krvi nedužnog policajca.
Poslije nje došao je drugi prolaznik, on je odvjetnik. Skinuo je kaput utoplio čovjeka otrčao doma po deke za još pokriti.
Bio je i on u opasnosti, skupa su čekali hitnu koja nije dolazila, ali sudbina je dovela trećeg slučajnog sudionika, on je vjerojatno i zalutao, ali nije ni trenutka dvojio da pomogne.
Njegovo sanitetsko vozilo slučajno se tamo zateklo, no ranjenom policajcu to je vjerojatno spasilo život. Sve troje bili su odgovorni u strahu jednako za svoj i tuđi život.
Ti su ljudi heroji krvave ulice!
Spasiti, pomoći, utješiti, dati vode ranjeniku, pri tome zanemariti opasnost za svoj život.
Tamo je bio i dr Beroš u skupom blindiranom autu kojeg su mu kupili porezni obveznici, i ono troje, s ulice,, da na posao može doći na vrijeme, dobio je poziciju ministra koji čuva zdravlje, ima jako lijepu plaću da može lijepo živjeti
No, on je produžio, on nije pritrčao, nije ni pogledao ranjenika, nije osjetio odgovornost da treba pomoći. On je mislio na svoju sigurnost ili se možda bojao da ne uprlja odjeću.
Naši heroji sigurno nisu bogati, možda odvjetnik, no on je pokazao da je čovjek, prodavačica, vozač saniteta, ranjeni policajac sigurno nemaju torbu ili vreće pune novaca, niti nekretnine rasute po gradu a ipak su veliki ljudi, usprkos teškom životu, usprkos siromaštvu u starosti.
Za razliku od doktora, koji je zaboravio biti doktor, koji je zaboravio biti čovjek koji pomaže.
Slušamo ovih dana da se spremaju nove mjere u situaciji s Coronom.
Vele nam da je veliki rast broja oboljelih posljedica neodgovorno ponašanje građana ljetos.
Naš dr. koji je zadužen da bude odgovoran, tijekom ljeta se trudio da nam prikaže prave slike suprotnog ponašanja.
Slike iz kampanje, veselo društvo po kafićima, mnoštvo prijatelja oko sebe.
Doktor je živio bezbrižno, baš kao i jučer, živio je svoj život bogatog, važnog čovjeka.
Trenutak je htio da se potpuno razotkrije, bilo je dovoljno samo da zastane, samo da pita čovjeka kako je, ali u svojoj umišljenoj veličini ni to nije učinio.
Danas je on čovjek kome više građani ne vjeruju, upropastio je povjerenje, izdao je struku.
Njegov ostanak u Vladi bit će veliki kamen koji će vući Vladu na dno. Hoće li se Plenković i dalje zalagati da četiri godine sa sobom vuče, pored tereta tolikih torba s novcem i još i taj kamen, vidjet ćemo uskoro. Nadajmo se da će ih veliki teret odvući sve zajedno na dno, sve zajedno u paketu.
Neka se oni koprcaju, kao i građani koji se koprcaju u siromaštvu u koje su nas uvalili.
Mi ćemo i dalje biti sretni ljudi, jer iz naših se redova uzdižu naši idoli, obični mali, neznani, a veliki junaci.
Naši pravi istinski heroji. Nisu im potrebne velike pozicije, niti velike plaće, da budu veliki ljudi.