ZAKLJUČAK TJEDNA
tekst: Edit Glavurtić
Ne znam kako je, iako imam neke pretpostavke, u proteklih nekoliko desetljeća došlo do potpunog sloma svih vrijednosti, pa smo sad tu gdje smo. Čini mi se, i doslovno i preneseno, na početku zime.
Kao da se na svijet spustila zavjesa koja je prekrila sve plemenito i dobro, pa vlada bešćutnost, egoizam, i golema glupost. Portali su prepuni svjedočanstva o tome, na fejsu čitam komentare i grozim se nad načinom na koji ljudi razmišljaju.
U svemu je tako malo dobronamjernosti, nade i zdravog razuma.
Taksist Camea umirao je u automobilu, dok su vozači bijesno trubili. Čovjeka je pregazio župnik, pa pobjegao, a poslije ga još opljačkao djelatnik sanitetskog vozila koje ga je vozilo u bolnicu.
Toliko je pomračenja, agresivnosti, bezdušnosti ili potpune ravnodušnosti, što sve govori o istom: gubitku humanosti.
Ovo bih htjela reći: što god da dođe, i što god da nas čeka, čuvajmo ljudskost u sebi, jer ako nju izgubimo, onda je stvarno kraj, onda nema dalje. To u ovakvim okolnostima nije lako, ali alternativa je podivljalo krdo. Zakon jačeg, povratak u pećinu i mrak.
U pojedinim trenucima pomislim da je ovaj nesretni virus neka vrsta ispita, uskog prolaza. Preduboko smo potonuli kao društvo da bismo mogli bezbolno isplivati.
Nadam se da je ova zima onaj najtamniji dio noći, nakon kojeg slijedi svitanje, olakšanje i novi početak. Ali, treba kroz to proći i treba izdržati, a neće biti lako. Mislimo na slabije, starije i bolesne.
I ponavljam: što god da je pred nama, čuvajmo svjetlo i čuvajmo čovjeka u sebi, jer sve drugo može se nadomjestiti.
P.S. Moje najdublje poštovanje i podrška medicinskom osoblju, svim liječnicima i sestrama koji na svojim leđima iznose najteži dio tereta.