tekst: Ivica Košak
Drevno stanovništvo Europe (Kelti) slavili su 7. studenog kao početak nove godine. Kalandarsko slavlje je bila posvećen bogu Sunca, ali i gospodaru smrti (Samhainu).
Kao nekakav kult predaka nastalo je vjerovanje, da za punog mjeseca, mrtvi napuštaju svoje grobove, te nakratko opet dolaze na Zemlju i posjećuju svoje domove.
Iz straha pred mogućnošću susreta s mrtvima, stvoren je ritual prekrivanja zastrašujućim maskama uz veliku buku. Širenjem Rimskoga carstva, noć mrtvih dobiva novi datum i metaforu. Te noći, prema rimskom vjerovanju, crni bog lova Samain preuzima vlast nad svijetom, ubija srndaća (metafora boga Sunca), a božicu vegetacije odvodi u podzemlje, gdje ona do proljeća bdije nad mirujućim sjemenkama, usnulim životinjama i dušama mrtvih.
U toj noći su se simbolično gasile sve vatre u ognjištima, vjerovalo se da mrtvi posljednji put dolaze na ovaj svijet, pa su jedni na pragovima svojih kuća ostavljali hranu, a drugi su postavljali izdubljene repe, cikle ili krumpir s upaljenom svijećom, kako bi se grješne duše uplašili, a dobre pronašle put kući.
Bundeva je tek u 16. stoljeću postala popularna za dubljenje, najprije u Americi (odakle i potječe, tikva (lat. Cucurbita pepo)), a zatim i u ostatku svijeta.
Papa Grgur III. u osmom je stoljeću proglasio 1. studenog „Danom svih svetih“. A noć prije, noć keltskog blagdana Samhain, postala je poznata kao All Hollow’s Eve (hrv. noć uoči Svih svetih), što je kasnije skraćeno u Halloween, tj. hrvatsku izvedenicu „Noć vještica“.
Prigodno, uglavnom dječje slavlje, je u svom komercijaliziranom obliku reimportirano iz Novog Svijeta. O tome da se danas (kao i oduvijek) svaki oblik tradicije komercijalizira (neka kažu, upravo se zato takvi kultovi, hodočašća i sl. i stvaraju) je možda jedna loša pojava. Ali nije nova. Novo u našoj sredini jest: religiozno obojena netrpeljivost prema svemu što ima prizvuk drugačijeg. Ali ni to nije baš sasvim novo.
Daniel Maclise, Snap Apple Night, ulje na platnu, 1833. Slika s početka 19. stoljeća prikazuje narodno veselje, Halloween iz Škotske tradicije, uobičajeno uz jesenji blagdan žetve.
Dakle, gore je moj članak kao odgovor na netrpeljiv stav nekih tobožnjih kršćanskih patriota, a koji kao raskrinkavaju nenarodnu ili nevjersku tradiciju.
Mislim da to treba znati. Tzv. blagdani „mrtvih duša“ i „svih svetih“ su nastali puno kasnije od Helloweena. Ono što nije ni po mom ukusu: – to je komercijalizacija koju stvara industrija/trgovina i koja daje krivi pečat tom u naravi, narodnom veselju. Jer to je bila u osnovi zadružna zabava, upravo onako kao što je prikazana na slici Daniela Maclisea iz 19. stoljeća.
„Noć vještica“ je kod nas sročen kao pogrešna i kriva sintagma. U biti radi se tu o kultu mrtvih i tu nema nikakve magije niti vještičarenja. A hoće li djeca ići od kuće do kuće prositi bombone, kao što ponegdje rade maškare, stvar se i tu svodi na zabavu i veselje naroda. Tko želi narodu oduzeti veselje, oduzima mu i volju i nadu.
Religiozne zajednice, posebno one koje su u sprezi s vladajućim krugovima imaju u svojim u svojim vlastitim svetkovinama računicu: instrumentalizirati narodnu volju i nadu za svoje potrebe. Helloween se izmiče kontroli takvih organizacija i postaje prirodna meta napada i difamiranja kao nekakvog obredno-magijskog, da ne kažem sotonskog kulta. Da se time opravdava i poziva na novi „progon vještica“ leži u naravi stvari.
Jer za par dana, za djecu se priprema sličan pohod s lampama po ulicama u povodu svetkovine svetog Martina, a tu je naravno Helloween u svom industrijsko/komercijalnom obliku nelojalna konkurencija. Pritom se (rado) zaboravlja da je blagdan svetog Martina stavljen na 11.11. – datum feudalnog ubiranja poreza (i crkvene desetine). Pa kad se narod (seljaci) koje se zakine gotovo proizvoljnom visinom poreza, neka ima nešto za slavit…