(Melita Rundek: Nevolja jednog cara, slikovnica, biblioteka Bubamara, VBZ, 2020.)
piše: Lada Franić-Glamuzina
Draga Sonja,
ima jedna carica u Zagrebu koja to nikad ne pokazuje i ne ističe, ali ona piše carski i dobiva skoro svake godine nagrade za svoje carske knjige i slikovnice.
Draga Sonja, Melita Rundek odlučila je napisati slikovnicu o jednom caru, pozvala u svoje carstvo i Vandu Čižmek da oslika njeno spisateljsko ruho kojeje ištrikala na svoj osebujan, lepršav i zanimljiv način. To je slikovnica o jednom mačku. Rezultat je carski jer slikovnica u žutoj carskoj boji s elegantnim crnim pticama meni izgleda skroz na skroz carski – ima čak i krunu na naslovnoj stranici.
Ilustracije Vande Čižmek podsjetile su me na najbolju tradiciju crteža Zagrebačke škole crtanog filma – to mi je bila prva asocijacija kad sam prolistala slikovnicu. Konkretno su me crteži, svojim stilom, podsjetili na „Oskarom“ nagrađeni animirani film Dušana Vukotića „Surogat“ (1962.).
Nisam uopće sumnjala u kvalitetu spisateljskog štirkanja naše carice Melite jer je poznajem već odavno kao izvrsnu i kvalitetnu pletilju književnoga ruha što se nosi diljem naše domovine i šire. Moram priznati da ju s radošću radim na satovima materinskoga jezika i lektire, zato što njezini tekstovi pružaju pravo umjetničko obilje za obradu književne i jezične interpetacije na nastavi. Tekstovi su joj produhovljeni i imaju onu lijepu prohodnost, ljepotu, ali i dubInu u kojoj možeš bez straha kopati i izvlačiti biserje te ih pokazivati učenicima.
Plemeniti su to tekstovi kao što to priliči jednoj carici.
Uzeh njenu slikovnicu „Nevolja jednog cara“ u ruke i pročitah u jednom dahu, uživancija je bila potpuna, carska i sama sam se osjetila dijelom toga carstva koje je samo jedan mali djelić onoga što naša carica radi već desetljećima.
„Nevolja jednog cara“ pripovijeda nam dogodovštine jednoga kućnog mačka toliko razmaženoga da viškom svoga šarma pljuska svakoga tko mu se približi, normalno je da mu ni ja nisam mogla odoljeti, iako najviše volim pse. Imam psa Zlatka, ali ovaj mačak Maki je po ljepoti i milini ravan mome Zlatku (nadam se da moj Zlatko neće doznati za ovu moju izdajnički ispisanu usporedbu jer mi nikad ne bi oprostio što ga uspoređujem s mačkom, tamo nekim, pa makar i carskim).
Rekla bih da se tekst Melite Rundek može čitati i vrtićkoj djeci, prvašima a bogme i petašima, možda čak i starija djeca mogu naći djelić svoga carstva u toj knjizi. Moguće je ovu priču uskladiti sa školskim programom te je ponuditi i djeci s teškoćama u razvoju jer je priča puna miline te ljudske i mačkaste nestašne dobrote. I odrasli će u njoj uživati te je rado čitati svojoj djeci, unucima.
Evo, ja čitala svome Zlatku! On, naravno, nije pokazao oduševljenje, ali to je razumljivo…
Ispred moga prozora su cvrkutali na brezi, žutoj kao naslovnica ove carske slikovnice, vrpčići a na uličnim svjetiljkama sjedile su dvije vrane, nekoliko njih je skakutalo po livadi ispod moje breze …
Možda je to slučajno, a možda i nije, no poručila bih Carici da Car pripazi jer zadah osvete još leprša zrakom iznad Zagreba.
Nek Maki pazi, nek se ne opušta ili kojim slučajem izalazi u dvorište!
Eto, draga Sonja, u našoj domovini ima carskih i plemenitih ljudi i životinja, iako smo republika, ali Carstvo Umjetnosti ne priznaje te svjetovne demokratske kategorije, u to umjetničko carstvo može samo elita.
Draga Sonja, stoga ti šaljem plemeniti carski pozdrav iz Agrama. Mjau!
Tvoja Lada!