tekst: Štefica Vanjek
Ivanić-Grad/ U mojem gradu ovih dana stalno nešto puca i nestaje. Ne znam kako je u drugim gradovima jer ovdje živim već pedeset godina.
Ne puca oružje kao po velikim gradovima, ne nestaju ljudi, osim onih koji odsele u Njemačku, Irsku, Kanadu, Austriju i da ne nabrajam sve zemlje gdje su rasuti…
Da me ne bi krivo shvatili, ovo je sasvim miran i za život lijep gradić.
Evo što puca: pucaju zastarjeli vodovodi, pa malo, malo pukne dovod vode dok se u nečijem dvorištu stvori jezero. Već sam se navikla na to pa uvijek imam u pripremi par karnistara vode, a kako ni jedno zlo ne dođe samo potreba za wc-om je tada najveća. Kada majstori popravljaju vodovod pukne telefonski kabel pa nestane interneta dva tri dana. Telekomu piše u ugovoru da moraju popraviti u roku 48 sati ali često to potraje i duže pa šizimo mi kojima je internet bitan (ljuta sam tad i na sebe što mi je postao tako važan, to valjda dođe s godinama kad ne znaš što bi sa sobom).
Evo, danas je nedjelja, dan za odmaranje radnom narodu, ali ne i zaposlenim ženama koje imaju obitelj pa nedjeljom moraju oprati i opeglati rublje, očistiti kuću, skuhati nedjeljni ručak da se bar jednom u tjedan dana obitelj okupi na zajedničkom ručku (pišem iz iskustva). Elektra najavila nestanak struje i to punih šest sati, ne pomažu prosvjedi na internetu onih koji imaju malu djecu i grijanje na struju. Psihički sam se pripremila da neće biti toplo u kući jer bez obzira što imam peć na pelete i njoj treba struja (bar sam mislila da jesam spremna).
Ustala sam rano ujutro (sva sreća pa imam ugrađenu budilicu u mokraćnom mjehuru), upalila peć da se kuća ugrije dok ima struje i natrag se zavalila u krevet misleći kako ću bar pola vremena bez struje prespavati, ali ne lezi vraže, probudi me mužev mobitel nešto poslije osam. Dok sam dobauljala do mobitela on je prestao zvoniti, nisam ni pogledala tko to ne može spavati, skoro sam mu se sjetila mame. Sad mi više nije bilo za ići leći, krenula sam ustaljenim redom kao svako jutro, do radija. Kad sam već stisnula tipku shvatim da neće danas biti glazbe, tko zna do kad, ribe će plivati u akvariju u mraku, hranu sam im dala neka se snalaze i u mraku bit će u akvariju „tko jači, taj kvači“.
U sobi takva tišina da imam osjećaj da čujem prašinu kako pada po namještaju. Naježila sam se od tišine, nisam navikla na nju, a pogotovo jer moj muž spava kao beba pa sama sa sobom ne mogu razgovarati (još nisam skrenula, a tko zna možda već i jesam, ovaj covid me izludio). Kod nas u kući uvijek nešto trabunja, ili radio ili TV, nekada i glasnije jer smo oboje nagluhi, ali ne tako glasno da nas čuje pola grada kao što trešti muzika iz nekih automobila u našem gradu (naročito narodnjaci, ne znam ni kako se ovi novi pjevači zovu). Često se pitam zašto ja to moram slušati.
I mi smo nekada bili mladi i slušali smo Bitlse i Roling Stonse (neka mi oproste kritičari što ovako pišem, ja nisam učila engleski nego ruski) na maksimumu ali u svojoj kući sa zatvorenim prozorima, i onda kada starci nisu bili u kući. Tada još nije bilo slušalica i kojekakvig današnjih novotarija da ih stavimo na uši i bauljamo gradom a samo nama trešti glazba.
Iz razmišljanja o prošlim vremenima trgne me druga nedjeljna budilica glasovna i jako bučna: “Skupljam staro željezo, stare peći, veš-mašine i sav metalni otpad!” Znam da je mnogima to način zarade za preživjeti, svaka im čast, ne prose, ne kradu, ali zašto bar nedjeljom moraju ići tako rano i u mirnim ulicama kao što je moja dižu sve živo. Normalno, probudili su i mog muža koji bi inače spavao puno duže, a što drugo čovjeku i preostaje u ovo nemilo doba korone kad si penzić i kritična skupina.
Lagano smo pijuckali kavu i shvatili da smo uz kompjutere zaboravili komunicirati duže vremena, a kako je tek onima ovisnima o kompjuterima (ne bi voljela iskusiti).U tišini muvala sam se cijelo dopodne oko ručka. Misli su mi letjele u doba kada nije bilo struje, zadaću sam pisala uz patrolejku, a glazbu sam sama proizvodila svojim glasom naročito na livadi čuvajući krave. Bez obzira na sva čudesa današnjice, rado bi se vratila u ono vrijeme bezbrižnosti i zbog hladnoće obukla one pumperice koje me je mama tjerala oblačiti zimi, a ja da ne budem ismijana na tjelesnom po skrivečki skidala i u ormar s robom zatrpala.
Baš je bio i ostao genije taj Nikola Tesla, koja su čuda sve nastala iz njegovih izuma na dobrobit čovječanstva, razmišljala sam.
Bome čuda se dešavaju i danas oko struje, naročito sa vjetroelektranama, ali ne na korist čovječanstva nego na korist pojedinaca (ah, ta pohlepa čuda od čovjeka stvara).
Hladnoća u kući potakla je moje vijuge da prorade, dosjetila sam se kako zagrijati prostor s velikom posudom punom vode koja je kipjela na plinu cijelo dopodne (ipak nisam toliko zahrđala koliko mislim). Bližilo se trinaest sati, muž i ja stalno smo zavirivali na sat i par puta išli provjeravati sklopku misleći kako će struja ipak doći ranije, ali to se nije dogodilo. Poslije ručka pokupila sam se u krevet znajući da struja neće tako skoro doći. I bilo je tako, došla je tek oko šesnaest sati.
U krevetu sam shvatila da dan bez struje ima i svoje prednosti. Kao prvo, odmorila sam mozak od svakodnevnog bombardiranja negativnim vijestima o boleštini. Kao drugo, nestalo je mučnine zbog glupih i nepotrebnih prepucavanja onih koji bi trebali bar malo slušati bilo naroda (mene to užasno nervira). I kao treće, još više ću cijeniti glazbu i one koji ju proizvode zbog toga što ona izaziva u čovjeku radost, opuštanje (bar u meni).
Prvo što sam učinila kad je struja došla uključila sam radio s glazbom. Ne znam kako su drugi proveli dan bez struje, neki možda ljepše nego ja, a neki možda i teže. Zato, kažem HVALA Nikola Tesla jer tišina u kući tjera u depresiju.