piše: Dragica Trumbetaš
Svi smo čuli za piromane.
Zbog svoje neke mračne nagonske sile, čovjek zapali šumu i divi se vatri i plamenu.
Nerijetko se ti ljudi onda priključe vatrogascima i s njima gase. Nitko još ne zna zašto to čine, dive li se vatri, privlači li ih akcija gašenja ili se samo žele prikriti. No štete su ogromne za ljude, okoliš ali i nerijetko ima i stradalih vatrogasaca.
Nešto slično u našem društvu ima i u korupciji, nauka se nije još time pozabavila pa nema ni službenog naziva za tu patologiju.
A to je isto bolest, gomilanje bespotrebnog bogatstva, novaca kojeg za života ne možeš potrošiti, brojne stanove i kuće u kojima ne stanuješ, pri tome ne gledaš kome si oteo, koga si ugrozio.
No to se radi planski cijela operacija i organizacija cijelog procesa je u glavi.
Primjer Janafa je više nego dobar.
Kovačević je da bi prikrio svoj nagon za stjecanje enormnog bogatstva, imao je najprije plan u glavi.
Najprije je stekao brojne ugledne prijatelje, otvorio “Klub” u koji su rado svraćali, nosio ulogu vrlo uspješnog poslovnog čovjeka.
Paralelno je u svojoj firmi organizirao edukaciju za zaposlenike na temu sprečavanje korupcije, dakle preslikano na požar, podučio ih kako se gasi vatra, za to je platio 243 750 kuna.
To je bio prvi korak, za predavača je angažirao čovjeka koji mu je član revizijske komisije, kao recimo da je angažirao zapovjednika vatrogasne postaje.
Za izvršenu reviziju poslovanja četveročlana komisija dobila je 334,000 kuna ne žele reći koliko tko, no cifra nije zanemariva kada se podijeli.
Na platnom spisku imao je tako i predavača i revizora u istom čovjeku.
Za to vrijeme on je skupljao i punio torbe, kupovao stanove koje je prenio na ženu. Mislio je da ima dvostruki alibi, u firmi inicijator edukacije o korupciji, u Klubu ugledne ljude koji se dive njegovoj menadžerskoj uspješnosti.
Sva njegova menadžerska sposobnost sastojala se u četiri puta većoj cijeni od konkurencije i o trenutku koji mu je na tržištu išao u prilog.
No čovjeku treba odati priznanje na pameti, nije žalio ni novaca ni vremena da se osigura.
Sada vjerojatno razmišlja gdje je pogriješio, kada je krenulo krivo, no to je samo jedan primjer.
U našoj državi takvih je primjera bezbroj.
U NO sjede prijatelji, na principu ti meni ja tebi, za solidan honorar član NO amenuje ono što mu je prikazano kao rezultat.
Neki umirovljenici imaju i po 10 NO, imali smo primjer da je Ćiro nogometni trener, bio član NO “Auto moto Sigetu” firmi gdje je radio Škaro, protiv kojeg se vodi postupak sa zlostavljanje. Ćiro ima preko 80 god. i sigurno svoje preostalo vrijeme nije trošio na proučavanje poslovnih knjiga.
Drugi primjer dr Ana S. Rukavina, članica je Bandićevog tima isto ima preko 80 god. Lani je bila članica 13 NO u vlasništvu grada, i u bolnici na Srebrnjaku.
Kad bi se htjela raščisti i korupcija trebalo bi se krenuti od NO, od komisija za reviziju, našlo bi se puno ljudi koji imaju patološku sklonost skupljanju imovine, na žalost s godinama ne prestaje, jedini moto u životu imati što više, gospodin Kovačević je želio i poslije smrti imati i veliku i lijepu grobnicu, na najboljem mjestu.
Želio je svoj status odnijeti na drugi svijet, ali je slutio svoj neslavni kraj.
Znao je da poslije svog tog bogatstva neće biti nikog tko bi mu želio podići spomenik, bez obzira koliko novaca ostalo iza njega.
Znao je da će biti otkriven, da će njegovi prijatelji također biti razotkriveni, no nije mario, ali je nagon bio jači.
Na kraju treba i žaliti te ljude, oni ne vide ljepote života u bojama ljepote, ne raduju se plavom nebu, lijepom cvijetu u vrtu, ne raduju se ljepoti darivanja, a ne mogu uživati u svom bogatstvu jer ne mogu stanovati u istom trenutku u četiri kuće, ne mogu pojesti sve školjke, sve kruhove, sva fina jela, voziti istovremeno više automobila, ne vide potrebe običnih ljudi, ne priznaju sreću siromašnih, samo priznaju novac.
Njegovi prijatelji koji su mu poklonili brojač novaca itekako su znali sve njegove mračne kutke svijesti, njegove životne prioritete, no našlo se i nevinih u njegovom društvu, oni su samo bili alibi.
Mi koji se radujemo svakom lijepom danu u kojem smo sretni, ako smo uspjeli rastegnuti dnevni limit, da smo platili dnevne troškove, ne razumijemo taj svijet, no nama su ostale sve druge ljepote života i zbog toga