piše: Sandra Marelja Muić
Čekam jutros u laboratoriju za vađenje krvi. Raštrkani ljudi po hodniku, svi se drže nekog kvazi razmaka. Čak nije ni gužva, sve je prebačeno na obiteljske liječnike, epidemiološka situacija uvjetuje rad svugdje.
Ovdje, doduše, zidovi izgledaju kao da su iz epidemije velikih boginja, nije naodmak što se sada ne gura dvjestotinjak ljudi u tih nekoliko kvadrata kao inače.
Novi je sustav uputnica na snazi, sve ide elektronski. Dodješ i djelatnik jedva čeka da razvuče usne u osmijeh, pogleda te u oči i kaže, čestitam, dobili ste uputnicu za rengen koljena, ona je samo vaša. Ništa od toga, sustav zapinje i jučer i danas i sutra, preporučljivo je da imate papirnatu varijantu pri ruci. Dvoje djelatnika se trudi i polemizira s računalom, no posrćemo na svakom koraku.
S druge strane šaltera ljudi napeti poput gladnih poskoka na suncu. Velikim tiskanim slovima na staklu piše da invalidi, trudnice i onkološki bolesnici imaju prednost. Posljednje na što misliš kad utoneš u podzemni svijet zloćudnih bolesti je da ćeš nekad zbog toga imati prednost, jer prednost je samo jedna i to ona u redu za Smrt; tu si uvijek u vanjskoj traci i pretječeš punom brzinom.
Dvije su starije žene u čekaonici, jednoj je kosa taman na centimetar, a drugoj nije ni do centimetra ali je dostojanstveno skrivena ispod turbana.
Ne trebaš ni pitati ni gledati ni misliti, svatko zna da su s odjela onkologije. Gospođa Centimetar kaže da ide na CT sada, nakon odrađenih terapija. Prilikom operacije nisu izvadili sav karcinom iz pluća, ne da se, začahuren je. Svijetle joj plave oči gledaju kroz otvoreni prozor na mali travnjak.
No, to je poskocima potpuno nebitno. Nitko da bi i pomislio pustiti ih preko reda, uputio na to da imaju prednost, da bi im rekao išta. Poskoci, naime, nemaju majku, ni sestru, ni suprugu, ni kćer i nitko njihov ne može završiti ćelave glave s pravom prednosti. Ne, ne. Svi samo zure ispred sebe u šalter, bez reakcije.
Jedan čovjek izravno uleti do šaltera, samo se okrene i kaže da ima prednost, obavi svoje i ode u dječji laboratorij na tretman. Nastade komešanje i negodovanje, poskoci se nisu ni snašli, a djelatnica iza šaltera im staje na rep i govori da onkološki imaju prednost. Žene se sramežljivo okreću, ja ih puštam prije sebe, rezignirani bijes se tiho razlije po čekaonici. Eto sam sada i ja u prednosti, a gdje mi je ćelava glava. Eno je, ostala negdje i još me progoni, i mene i sviju oko mene.
Unutra me čeka sestra Bernarda, moja vjerna pratiteljica posljednjih godina, zabarikidirana vizirom, maskom i zaštitnim odijelom. A, srićo moja, di si mi ti, je li ti ovo za kontrolu. Nije, nije mi za kontrolu, nego za operaciju. Spušta pogled, ne usudi se pitati ništa više i poseže za baby iglom odmah. Zlatni standard, lijeva strana ne može nakon prve operacije, desna je nekrotična nakon kemoterapije, krv se vadi iz desne šake ili zapešća, ako baš izvučem jackpot taj dan. Tajni život jednog narkomana ili Kako se kalio čelik. Kod treće epruvete koja se puni iz vene na zapešću počinje mi zujiti u mozgu. Toliko bih radije bila sada na poslu, ispijala ostatak hladne kave i smijala se kakvoj internoj dosjetki sa kolegicama. Ali, nisam, tu sam s novim nalazom i spremam se za neke nove magle, izmaglice.
Mislim na malu mandarinicu u džepu jakne i na njen slatki okus koji će me vratiti u žive kad iziđem na zrak. Pamuk, flaster, čuvaj se srićo.
Svježi zrak me osvijesti malo, mandarinica mi da koji impuls da nadoknadi te tri epruvete. Idemo sada na drugi kraj, treba vaditi krv i na odjelu za transfuziju. Mlade, sretne trudnice mimoilaze se sa mnom. Eto nas sviju u prednosti, samo što je njihova jedina ona što valja. Sestra u nevjerici , treska mi rukom poput mrtve lignje, odlučna u naumu da regularno izvadi krv. Bode kao u spužvu, nigdje ni kapi, gleda me ispod oka. Zašto ne može lijeva ruka, ne može zato blabla uvijek isto od Adama i Eve, od smokvinog lista pa do danas.
Starija sestra oblači mantil, briše znoj sa čela. Nacilja u šaku i uspije izvući nekoliko kapi. Flaster, pamuk, nalaz u ponedjeljak. A, ne može ponedjeljak ,ja sam tada na manje lijepom mjestu.
Nema problema, dođite sutra iza jedan, vi ste u prednosti.