piše: Sandra Marelja Muić
Kako nam je malo trebalo da težište javnih tema prebacimo s jedne na drugu, kao da smo jedva dočekali nešto novo. Nakon dvije godine ispunjavanja stupaca vijestima o koroni, na scenu je stupila nevjerovatna vojna invazija Rusije na Ukrajinu.
Najednom su se svi amaterski epidemiolozi usavršili u paramilitarnomkomentiranju. Portali šibaju svakih pola sata nove vijesti, samo da se ljudi što više lijepe na njih. I oni se lijepe bez kraja. Neumorno, nezaustavljivo, nestručno, neprestano. Kao da smo odjednom okrenuli glavu u drugom smjeru i latili se druge teme. Sigurno da nas je korona zabetonirala medijski i javno i u svakom smislu, no, baš zato bi nam otklon od medija i traćenje života na mreži trebao biti normalan. No, mi smo se samo krvožedno bacili na novu temu.
Ajmo gledati rat. Ajmo tažiti nove potresne slike uplakanih ljudi. Ajmo sada mrziti Putina. Ne bi da Putina susrećemo u pauzi za ručak. Ajmo sada… I to nakon rata koji nas je na ovim prostorima toliko napatio, da nitko na njegov spomen miran ne može ostati i ničiju suzu ne može vidjeti.
Kao da se uvijek moramo svrstati u neki tabor, dati svoj obol nečemu van našeg dosega dok smo istovremeno u svom okruženju letargični za promjene. Kako se šta desi na svjetskom planu, tako smo mi vrlo važan dionik pa moramo zauzeti svoj stav. Kako ćemo opstati na društvenim mrežama ako nam profilna slika nije odmah s prigodnim logom, ako ne mijenjamo smrtnoozbiljne statuse, ako nismo odvrtili video snimku eksplozije barem tri puta na poslu. Sheramo molitvene lance na whatsup-u, a crkve nismo vidjeli nego iz auta. Sve smo mi, svugdje smo mi. Globalno prisutni – lokalno odsutni. Ali, važno da smo se ubacili odmah u neki mainstream, bez toga ne možemo.
Naravno, ništa se ne može mjeriti s užasima rata i njegovim žrtvama, no, je li stvarno klikamo jedan, drugi, deseti put po društvenim mrežama jer smo silno zabrinuti za te ljude? Baš iz tog razloga?
Brže, više, jače… Još jedna snimka tenka, bombi, uplakane djece. Ajmo sada čekati da brojke porastu barem u stotinama. Nije nam dovoljna jedna takva vijest da nas prizemni izgleda, nakon prestrašnih ratnih rana koje smo prošli u svojoj zemlji i koje su još uvijek tu.
Briga ili glad za senzacijom? Čekanje potpune katastrofe pa da nam je bezrazložna znatiželja zadovoljena, da popunimo ispraznost dana. Preklikati ćemo sve i dogovoriti se za kavu, pa ćemo dok tlačimo konobara da nećemo s hladnim, nego s toplim mlijekom, vraćati ga da donese smeđi umjesto bijelog šećera i još jednu čašu vode, zaključiti kako je sve to grozno i vratiti se potom u toplinu svoje dnevne sobe.
U godini dana ne nazovemo bolesnog poznanika i ne pokucamo susjedu na vrata, ali ćemo prije jutarnje kave telefon uzeti u ruke da vidimo ima li šta novo na ukrajinskoj fronti. Jer se brinemo. Stvarno? Za te nedužne civile? Ili više za prazne apartmane i za svoju stražnjicu?
Kako smo samo aktivni na globalnom planu s kauča ili pred laptopom, samo kući ne doprinosimo ništa, ne suočavamo se s problemima u okruženju, ne zauzimamo se za nekoga kome je potrebno. Komotnije je da nam drugi budu promjena koju želimo vidjeti u svijetu i da im stavimo lajk na to nešto što su oni kao pojedinac napravili.
Svijet na dlanu u mobilnom telefonu, a svatki od nas u svojoj zabludi, svjetski čovjek.
Zašto smo uopće toliko na društvenim mrežama ? Imamo li pametnijeg posla? Znamo li više išta drugo?