prilog: Zvonimir Mitar
Moslavačka gora i Lonjsko polje bili su pogodno sklonište hajducima. Josip Joco Udmanić bio je najglasovitiji hajduk XIX. stoljeća, pribavivši si naziv hajdučkog diktatora trojedne kraljevine…
U narodu je postao oličenje borca za pravdu, zaštitnik i osvetnik slabih i nemoćnih. Oduzimao je novac bogatašima i pomogao sirotinji. O njemu nema objektivnog prikaza, jedni ga podržavaju, a drugi ocrnjuju.
Njegova družina je imala oko 20 hajduka, najomiljeni način pljačke je bila ucjena preko poruka u kojima je tražio novac… Hajdukovao je od Samobora do Daruvara u gusto naseljenim područjima gdje su samo rijetki i odvažni uspijevali. Tri puta je bio uhićen, tri puta je pobjegao iz zatvora; u Ludini, Križevcima, u Zagrebu.
Udmanićeva popularnost narasla je kada je u kolovozu 1866. godine iz Moslavine stigla vijest, da je u šumi pokraj Gornje Jelenske ubio Petra Ciganina, naokrutnijeg razbojnika zato jer je opljačkao siromašnog seljaka.
Smrt Joce Udmanića
Kad su oružnici u Potoku 27. veljače 1867. ubili Jocu Udmanića, nastale su brojne inačice o njegovoj smrti: jedni su govorili da su ga izdali članovi družine, kivni što ih se kloni, drugi da ga je izdala ciganka Mara, ljubomorna na njegovu veliku ljubav Maru ,treći da mu je ljubavnica Pepa, puneći kubure, zaboravila staviti olovo. Neki su govorili da je Joco volio i cijenio narodno ruho te da su mu široke seljačke gaće zapele za ogradu pri bijegu i omogućile oružniku da ga ubije.
Kod mrtvog Udmanića pronašli su svileni pojas izvezen srebrom, na prsima mjedeni križ i još nekoliko coprija koje su ga trebale štititi od puščanoga praha. U lisnici je bilo Udmanićevo pismo, koje je poslužilo za ciklus predaja u kojima se govori kako je pisao caru tražeći pomilovanje.
I grob Joce Udmanića velika je tajna. Cvjetko (1924.) navodi da je pokapan kraj Potoka između dva mosta gdje se i inače običavalo pokapati razbojnike.
Hirc (1902.) govori da su mu grob razrovali krmci i koje kuda kosti raznesli.
Beleta piše da je sutradan došla sudska komisija koja je odredila da se Joco pokopa odmah tamo na jednom zmanjiću kraj živice. Nad grobom postaviše drveni tesani stup s limenom pločom i natpisom „Grob moslavačkog hajduka Josipa Udmanića“. Navodi da je stup više godina stajao dok se od trošnosti nije srušio i da je 1925. prigodom proslave tisuću godišnjice Hrvatskog kraljevstva lovačko društvo na grobu postadilo spomen lipu. Narod ju je nazivao Udmanovićeva lipa, a posječena je tijekom Drugog svjetskog rata.
A postoji mogućnost da je Pepa nakon tri dana prenijela njegovo tijelo poskrivečki i pokopala ga na osekovačko groblje, na tom groblju je pokopan i žandar kojeg je Udmanić ubio prije svoje smrti..(navodno da taj kameni spomenik još tamo stoji skriven u zaraslome grmu)..
Jasmina Uroda Kutlić
“Hajdučija u Moslavini u drugoj polovici 19. stoljeća na primjeru Joce Udmanića”