ŠTO JE MENI VJERA?
piše: Manuela Bareta Buličić
Bijah upitana prije nekoliko dana… I kako me oko kamere nekako zumiralo, malko sam se smela, glas mi je nekako podrhtavao…
A htjela sam zapravo izreći ovo:
Vjera je za mene opetovano, svakodnevno duboko promišljanje i preispitivanje svega što radim i živim…
Jesam li danas i svaki dan na poslu ugodna radna kolegica?
Sudjelujem li predano u svemu, kao na početku radnog vijeka?
Obavljam li radne zadatke tako da sve što radim, kao da radim za sebe i svoju vlastitu obitelj, pokazujući inicijativu i ondje gdje nije baš jednostavno, ne očekujući pri tome stimulacije i dodatne nagrade…
Pa zar neću za svoj posao dobiti plaću, od nje živim, otplaćujem stambeni kredit?
Hoću li mlađahnim kolegama pokazati svojim primjerom mudrost promišljanja i odlučivanja, sposobnost preuzimanja zadataka, ne libeći se pri tome otvoreno ukazati na možebitne propuste i nedostatke…?
Hoću li im uspjeti rasvijetliti koliko nije dobra ni zdrava napeta brzina…?
Hoću li nakon napornog radnog dana i opterećenja, koje sam pri tome pokupila, ući u roditeljski dom s osmjehom na licu i pri ulasku sve težine ostaviti pred ulazna vrata nudeći im svojim osmjehom i vedrinom olakšanje i melem njihovim boljkama, brišući im svojim dolaskom osjećaj usamljenosti?
Hoću li svome djetetu na upit o nekoj životnoj poteškoći dati pravi i smireni odgovor, pun ljubavi i razumijevanja? Ohrabriti ga riječima kako je život putovanje puno prepreka i da vrijedi živjeti svaku darovanu sekundu, govoreći tako da iz mojih riječi osjeti radost življenja?
Hoću li svojoj unučadi doći bez darova, srca prepunog ljubavi, ruku raširenih i spremnih na zagrljaj i hoće li me ona u ovom današnjem vremenu kupovanja ljubavi i blizine razumjeti, shvatiti i prihvatiti kao da im baka donosi time najveći mogući dar koji se može dati…?
Hoću li imati razumijevanja prema starijim ljudima, potrebitima… susjedima koje susrećem u zgradi u kojoj živim…?
Pomoći im prenijeti neku boršu spize s pazara… razgovorom poljubiti njihovu samoću…?
Hoću li…?
I tako svakodnevno.
Nije lako.
Pa onda opet ona: „Tko tebe kamenom ti njega kruhom!“
Ili: „Ako te netko udari po obrazu, okreni mu i drugi!“
To su sve, uz predanost molitvi, svakodnevni testovi istinske i duboko življene i disane vjere.
Nismo uvijek raspoloženi i spremni na životne izazove i prepreke…
U tim trenutcima dopustimo Gospodinu u skrušenosti i priznavanju slabosti, da nam makar malo otpuhne prašinu s križa koji nosimo.
Nećemo ga prestati nositi, samo ćemo pri tome radosno prodisati, pogledati težinu iz nekog novog kuta iz kojega će nam se učiniti majušna i bezazlena.
Gospodin će nam opetovano pokazati smjer s kojega smo možebitno i malko skrenuli, vodeći nas ponovo sebi i svom putu… našem putu.
A taj je – svakodnevno se penjati stepenicama dobrote, poniznosti i ljubavi prema drugima.
Svakodnevno se truditi biti bolji, drugačiji…
Svakodnevno biti jednostavno – čovjeku čovjek!