piše: Mirela Marasović, socijalni pedagog/ Caritas
Još jedno radno jutro. Hladno je vani, ali sunčano… Ne ide mi se nigdje, ostala bih sjediti kraj ovih svojih polica za knjige, obgrlila bih svoju, toplu šalicu kave hladnim prstima i dozvolila mislima da kruže.
Obično ih kontroliram… ali imaju, ovisno o kapacitetu podnošljivog, svoje vlastite tokove, već utabane puteljke…struje kojima brzaju…od jedne misli nastanu dvije, pa se razmnože na šest, pa ih se rodi 36…ni trepnula nisam, već ih se nakotilo 1296… Prijete ekspanzijom, zatim invazijom… Zaustavim se! Naglo!
Nemoj dozvoliti slobodan let… nikako… Bog zna gdje će se i kad će se zaustaviti, jer uzmu maha te male, tanašne zvijeri i skoro su, kad si najmanje pažljiv… nezaustavljive.
Svim silama ih stopiram… ipak… tko bi pametan dozvolio da izazovu unutarnju kataklizmu? Odron kamenja, šute i zemlje? Tko bi pobogu mogao zaustaviti to ogoljenje duše, koje bi lavina, spustivši se niz strminu mog unutarnjeg, stjenovitog krajolika, ostavila za sobom?!
Ne znam, iako sam radoznala, ali jutros nekako niti ne želim znati.
Već je pola devet, već je vrijeme, zovu me obaveze, vuku, drže, stabiliziraju…
Hvala im na tome. Imam sve na okupu, sve pod kontrolom.
Zahvalost.
Reče netko, nekad, kad mi je bilo potrebno: Niti jedan osjećaj nema toliku moć kao osjećaj zahvalnosti… iscijeljuje! Pomogne promijeniti perspektivu… iz objekta u subjekt, iz amebe u homo sapiens… ukoliko ima sapiensa… sve mi se čini da ga ionako sve manje ima!
Željni smo ‚Armagedon stanja, apokalipse i virusa… željni smo ugnjetavanja, uništavanja i razaranja svega onoga, što nas razlikuje od obične zvijeri.
I opet one misli s početka… struje tokom svijesti… usporite! Stanite!
To nije moj problem, nije to danas moj zadatak… moj je neki drugi, neka druga bauštela. Neka, za koju često pomislim: Nemoguće, da sam toliki mazohist! Od svih bauštela moja mi se najgorom i najtežom čini.
Znaš li brate koja je tvoja? Što je tvoj zadatak? I tko ti ga je zadao…
E, moj je danas kompleksan… kao i svaki radni dan:
Puno bijede, puno tuge, straha i panike… tuđe… I tu počinjem… pomognem sortirati sve te osjećaje, učim pakirati u manje zalogaje… lakše se proguta… Pomognem pronaći prekidač, kako bi upalili svjetlo u mrklom mraku prostorije u kojoj se nalaze, svi oni, koje je breme i teret života doveo do mene… Prosječna dob im je 18/19 godina… prijeti im beskućništvo ili su već debelo zabrazdili u njemu… a prijeti im i odumiranje moždanih stanica, jer se ne razvijaju, socijalno su zakržljali od malena, socijalno zakržljavaju i dalje… Nije bilo toplih ruku da pomiluju i zagrle, mekih, ali čvrstih ramena da se o njih oslone, niti je bilo tvrdih granica, strukture i pravila. I kako mi se čini, po drastičnom porastu broja popunjenosti moje liste, socijalna zakržljalost, deformacija i pustoš ne jenjava… gore je, neizdržljivije.
Izolacijom, izdvajanjem, zatvaranjem i karantenom štitimo koga točno? Od čega ono?!
Jasno mi je, a nije… vidim svaki dan… ima trenutno gorih stvari od virusa, gorih stvari po svakog pojedinačno, ima više bijede, tuge, usamljenosti, brige, straha…
Tko štiti one tko ionako nitko ne čuje? Njihovo stanja, kad je „normalno“ stanje, nije „normalno“, a sada je „nenormalnost“ dobila nove dimenzije!
Tko pita za te?
One izložene teškom, psihičkom i fizičkom nasilju, a izbora nemaju, jer nigdje ne mogu, nitko ih i ne želi, a nitkom i ne fale… tu i tamo zasmetaju kad zapnu od njih na cesti.
Tko pita za njih što tako žive? U siromaštvu. U bijedi! U ovisnosti! U beskućništvu!
Ne uvažavam argument… to je stvar odabira, kad si tamo, znaj da nije… prokleto je teško zamijeniti novinski pokrivač za onaj od sintetike ili perja. Znam. A postoje i statistike od onih, koji više vremena provedu zbrajajući nego pitajući se, što to oni zapravo zbrajaju!
Tko štiti te od virusa koji se po meni zove margina društva? Tko će cijepite te, većinom mlade ljude, protiv… čega ono točno? Neljudskosti?! Samoće? Bezperspektivnosti? Joj, da… protiv korone.
Idem. Moram ići…čekaju me šareni flasteri, u svim lijepim bojama… godinama sam ih i sama skupljala i sebi lijepila…
Moj zadatak… ja po cijele dane lijepim flastere na širom otvorene, prljave i inificirane rane… ni najbolji kirurzi ih ne mogu zašiti… jer su duboke, ogromne i okom nevidljive… ali tko ga jebe, neka flastera… u svim bojama… Neka… možda, jednog dana, srastu s ranjenim tkivom pa površina oštećenja postane tu i tamo i manja… a i netko je tu, nisi izoliran, nisi sam… nisi nevidljiv…