Sven Adam Ewin
Otkiva kosu… On više nije velik.
(Pomalo nalik Meštrovićevu Jobu.)
Svaki put kad bi čekić dotako čelik,
Koljence trave žignulo bi u zglobu.
Uzima brus pa kosu oštri polako.
Kad je naoštri – siječe dlaku u letu!
Pitate, kako dlaku? Ja ne znam kako.
Ali od djeda nema boljeg na svijetu.
Kreće u otkos… Ja gledam kako lišće
Vlasulje, repka, slaka, štavelja, sljeza,
Trpi predsmrtne muke. I zube stišće,
Pred fijuk djedove kose oštrog reza.
A meni žao! Kad me uhvati kriza,
Stanem pred djeda… Ko stručak konjogriza.