Crtica o Brockes-stipendiji na tragu Virginije Woolf i Ede Popovića
piše: Alida Bremer
Razveselila me jako vijest da mi je Njemački fond za prevođenje dodijelio stipendiju koja nosi ime Bartholda Heinricha Brockesa, a koja je zamišljena kao jedan oblik duhovnog luksuza.
Oduvijek se znalo da je za znanost, za usavršavanje i učenje, za lijepe umjetnosti i za poeziju potrebno imati vrijeme, a ne kaže se uzalud da je vrijeme novac odnosno da samo novac omogućava vrijeme.
Nitko to ljepše nije izrekao od Virginije Woolf u eseju o vlastitoj sobi (na hrvatski ga je izvrsno prevela Iva Grgić), pa ga ovim putem želim preporučiti onima koji ga još nisu pročitali.
Ova mi je stipendija prilika da se zapitam čemu i inače služi novac – ne mislim pri tom na nekakva prevelika bogatstva, nego na pristojnu, solidnu ekonomsku situaciju i osobnu materijalna sigurnost, ono o čemu piše Virginia Woolf kad se pita zašto su kroz povijest žene tako rijetko pisale knjige i stvarale druga intelektualna blaga, pri čemu Woolf ukazuje i na rodnu prirodu ekonomskih odnosa.
Njezin odgovor je složen, ali se svodi na činjenicu da bez novaca nitko ne može stvarati velika i ozbiljna djela. Na njezinom tragu i ja razmišljam o tome da je novac onda najdragocjeniji kad nam omogućava kvalitetno slobodno vrijeme.
Ali što je kvalitetno slobodno vrijeme? U mom slučaju to je druženje s članovima obitelji i prijateljima i učenje i usavršavanje, te dvije aktivnosti su mi najvažnije.
Prevodeći hrvatskog pisca Edu Popovića, njegovu prekrasnu knjigu o hodanju po Velebitu („Priručnik za hodače“), a koja i u Njemačkoj ima puno oduševljenih čitatelja („Anleitung zum Gehen“), usvojila sam njegovu važnu misao da je trošenje novca na kupovanje različitih gluposti, toliko uobičajeno u današnje vrijeme, u stvari trošenje vlastitog života. Jer naš život odvija se u vremenu, i kad vrijeme ulažemo da bismo zaradili novac, a onda ovaj potrošimo na nekakav shopping, mijenjali smo vlastiti život za stvari koje nam najčešće nisu potrebne.
Nadležni iz Njemačkog fonda za prevođenje, koji su osmislili Brockes-stipendiju po uzoru na sveučilišni sabbatical, imali su lijepu zamisao o tome da je za odmor potreban novac, te da je odmor povremeno neophodan i književnim prevoditeljima, koji se nalaze na vjetrometini slobodnog tržišta, uvijek premalo plaćeni za svoj rad i uvijek pritisnuti rokovima.
Ja sam već više puta imala radne stipendije ovog fonda, no one su bile vezane za konkretne projekte koje je trebalo odraditi, dok je Brockes-stipendija namijenjena odmoru i kao takva je u stvari priznanje za minuli rad. Sabbatical kao odmor znači istodobno priliku za usavršavanje.
Mnogi će sad pomisliti da to onda i nije neki odmor, ali upravo u tome je stvar: Za mene je prilika za učenje i usavršavanje, za uživanje u čitanju onih knjiga za koje inače nemam vremena, više od odmora. Čitanje i učenje ispunjavaju me većim zadovoljstvom čak i od šetnje, a o konzumiranju bilo kakve zabave da i ne govorim. Nikad nisam voljela konzumirati zabavu osim čitati krimiće – svatko ima neku svoju tajnu strast, krimići su moja, no samo u pisanom obliku, jer televiziju ne gledam.
Slijedom razmišljanja Ede Popovića nastalih u susretu s moćnom prirodom na Velebitu počela sam i sama sve više cijeniti svoje vrijeme. Upravo zato mi je ova stipendija, koja je zamišljena kao poklon slobodnog vremena, najdraže priznanje koje sam ikad dobila.
A kako ću je upotrijebiti? Istraživat ću literaturu o prevođenju i to ne samo teorijsku nego i književnu, da bih se pripremila za pisanje odavno planiranog romana radnog naslova „Prevoditeljica“.