piše: Edit Glavurtić
Zaželjela sam se naranči svetog Nikole, onih pravih i mirisnih, kakve mi je ostavljao u prozoru naše male kuće u Osječkoj ulici broj 57, u zagrebačkoj Dubravi, prije puno, puno godina. Naranči koje su svijetlile pa sam ih danima samo gledala, a kad sam napokon jednoj ogulila koru, cijela je soba zamirisala na tajne vrtove dobrog sveca, vrtove koji se prostiru iza mora na kraju svijeta, kamo možeš otputovati samo ako si dijete.
Kasnije se ta vrata neprimjetno zatvore, priče utihnu a vrtovi iščeznu, pa o njima počneš misliti tek kad se približiš nekim čudnim godinama, jer u međuvremenu, naranče su samo naranče.
Tek što se je počelo smrkavati, a već sam uzbuđeno, poput kopca vrebala ulazna vrata, i svaki čas istrčavala provjeriti je li sveti Nikola možda baš taj trenutak došao. Silno sam ga željela vidjeti, a malo sam se i pribojavala da mi netko ne mazne dar, pa sam budno pazila, i nije se sa mnom moglo izdržati.
„Hajde pomoli se svetom Nikoli!“, rekla bi baba Milka.
„Pa sad sam mu se molila!“
„Onda mu otpjevaj pjesmicu!“, navodila me mama.
Zbrzala sam onda i pjesmicu, pa ponovo istrčala pogledati. Morale su u onoj minijaturnoj sobici mama i baba surađivati kao Prle i Tihi na tajnom zadatku, jer trebalo se pod mojim budnim okom iskrasti i na brzinu objesiti vrećicu o kvaku s vanjske strane prozora, ili vrata. A kad sam vrećicu našla, radost je bila neopisiva, jer sveti Nikola nekako je uvijek znao da baš te kekse najviše volim, koje su mi slikovnice najdraže, a koje gramofonske ploče, znao je pravu veličinu rukavica ili papuča, a naranče iz njegovih vrtova bile posebna priča, jer takvih nije bilo nigdje. U tom velikom uzbuđenju uopće nisam opazila, niti mi je bilo važno, da je na bijeloj plastičnoj vrećici u kojoj su se nalazili moji darovi, plavim slovima bila otisnuta riječ Nama.
Sve se je ovo događalo u vremenu kad su zime bile zime, a naranča rijetko i skupo voće, i nije ih se mogla kupiti puna plastična kanta na akciji u supermarketu. Dvije ili tri donio je sveti Nikola, dvadeset dana kasnije mali Isus ostavio je koju pod borom, i to je bilo uglavnom sve od naranči. Bile su rijetka poslastica i veliko veselje koje je oživljavalo bajku o svecu koji voli dobru djecu i čuva pomorce. Bili smo sirotinja u vremenu kad je oko nas bilo puno sličnih, ali imali smo nešto neprocjenjivo: odrasli – nadu da će biti bolje, a djeca – nevinost.
I kasnije me je Sveti Nikola pronalazio, u raznim gradovima, na svim adresama kojih nije bilo malo, i u svim ovim godinama za mene je uvijek bilo voća, slatkiša i radosti. I svake godine, noć uoči njegova imendana izađem na prozor, smanjim se do petogodišnjakinje i u mrak šapnem „već po gradu Niko bijeli, dobroj djeci dare dijeli…“ i uvijek mi se učini da se iz dubine i tame neba, visoko iznad prometne gradske ulice, na mene osmjehuju predraga lica mog djetinjstva.
Trebalo je proći dosta vremena da shvatim krajnje jednostavnu stvar: tko se kao dijete nauči veseliti narančama, kad odraste cijeli mu je svijet na radost i na dar. Koga kao dijete ogrnu ljubavlju, nikad mu kasnije neće biti zima, a kome otvore vrata mašte nikad se više neće dosađivati. Zato mi je žao današnjeg pretjeranog i besmislenog obilja, koje je ubilo i želje i iščekivanja, u kojem se sve unaprijed zna, i ništa nije dovoljno uzbudljivo, niti može trajati: ni darovi, ni zagrljaji, ni želje. Jer one su kao naranče, treba ih pustiti da polako dozriju, u protivnom ostanu kisele, i ništa od njih.
Treba mi čuđenje, djetinja nevinost,i treba mi igra kao zaklon od svijeta koji se u svom ludilu, egoizmu i pohlepi rasipa i ruši, pa iz njega nestaju ljepota i mašta, a poput dvorca Snježne kraljice prilagođenog vremenu ostaju hladni trgovački centri i prodavaonice igračaka u kojima se može kupiti sve, ali to sve prebrzo postane neinteresantno i biva odbačeno i zaboravljeno ne ostavljajući za sobom nikakakv trag.
Zato mi trebaju naranče, jako mi trebaju, da ih gledam, i da u njima ponovo pronađem onu šašavu naivnu nadu da svetac iz stare priče u svemu tome može nešto izliječiti i promijeniti, bar tu jednu jedinu večer u godini, njegovu večer.