tekst: Marko Jareb
Može li netko biti i vjernik i znanstvenik? Koliko moderna znanost olakšava religioznu misao? Kako se u jednoj osobi mogu slagati učenjak i vjernik odnosno kako se mogu spajati znanost i vjera?
Je li vjeri treba pristupati kao filozof, teolog ili kao kulturan i praktičan čovjek, koji je stručan u svom poslu i zna osnove povijesti i društva? Može li se putem znanosti dokazivati da Bog postoji?
Vjera je za svakog znanstvenika stvar njegove osobne volje da prihvati Boga koji se eksponira kroz kršćanstvo i njegovu humanost te optimističkiji život i smrt.
Čovječanstvo ima nekih saznanja o prirodi. Oni koji žele nešto znati o prirodi moraju vjerovati nekim temeljnim načelima. Također moraju vjerovati eksperimentima, svojim osjetilima i novim poznajama. Opće temeljno načelo bi bilo: znamo ukoliko vjerujemo.
Znanstvenik svoja znanja temelji na eksperimentima i na svom iskustvu, kojima mora vjerovati. Na taj način on izgrađuje neka stajališta o prirodi. Pri tome znanstvenik zna kako su mu stajališta krhka i da njegova pitanja mogu započinjati samo s „kako“, a nikako ne smije pitati „zašto“.
U laboratorijima putem eksperimenata se dolazi do odgovora na pitanja „kako“ te tako mnogo odgovora na pitanje s „kako“ mogu dati poneki odgovor i na pitanje sa „zašto“. Čovjek ne zna odgovor na glavno pitanje sa „zašto“. Znanost je u saznanju da su njeni dosezi privremeni. Ona se stalno razvija i usavršava putem novih teorija. Po svojoj prirodi nikad neće doći do svog kraja. Čovjek nastoji u svom konačnom životu riješiti prije smrti mnoge nedoumice.
Znanost se temelji na mjerenjima stvari i pojava. Gledano s povijesne distance kršćanstvo je postiglo izvrsne rezultate. Najznačajniji rezultat kršćanstva je ljubav između ljudi. Bez obzira na mnoga onemogućavanja kršćanstvo je uspjelo propagirajući je, ljubav prenijeti cijelim svijetom. Neizbrisivi trag kršćanstva kroz cijeli svijet zapada je što ti narodi imaju kršćanska pravila odnosa između ljudi.
Vjera i zanost su na krajevima intervalnih spoznaja. Među njima je neistraženo i nepoznato područje. Prirodna znanost i vjera se međusobno dopunjuju i teže jedna drugoj, pa tako tvore kompletnost. Pored toga ostaje veliko područje za istraživanje, razmišljanje i život. Religija i znanost su intervalni rubnici.
Višim razvojem i znanosti i teologija možda u nekom intervalu dođe do sinteze i zajedničkih spoznaja, ali tek možda pri koncu svijeta.
Ipak je um u ljudi ograničen bez obzira na veliko obilje svega.