piše: Dragica Trumbetaš
Koliko smo se mi u našoj državi naslušali lijepih riječi, samo u ovoj zadnjoj, od naših političara i njihovih odanih poltrona.
U lijepe ukomponirane poruke svašta se upakiralo, govorili su nam dotjerani, savršeno obučeni, glatko obrijani muškarci i tu i tamo pokoja žena.
S lijepim riječima zatvarale su tvornice, obećavao se neki novi početak nakonstečaja, koji se nikada nije dogodio, slali su se ljudi na burzu uz “Samo da je zdravlja”, što je isto jako lijepa želja.
Gledali smo ushićenog Plenkovića, kada je pričao o novcu iz EU, sada nam prijeti blokada tog istog novca, sada o tome ne govori ništa.
Neki dan Josipa, kad je izlazila iz zatvora poručila je da voli sve ljude, pa i one koji bi trebali plaćati skuplju struju da ona može dijeliti poklon pakete u novcu, svojim odanim prijateljima i prijateljicama.
Eto, Darko Horvat, ministar graditeljstva u najboljem svojem izdanju poručio je stradalim u potresu da neka se strpe. Jučer doznajemo da će se najprije obnavljati muzeji, eksponatima se ne može ništa dokazati na lijepi način kao ljudima. Zbog lijepo upakirane surove istine ljudi će čekati ovu zimu, da se smjeste preparirane ptice i žabe, da se obnove prostori za metalne legure, stare eksponate alata i svašta drugo iz povijesti.
Pri tome će se tuširati s ugrijanom vodom na rešou, koji je pronađen negdje u podrumu a isto bi trebao biti muzejski eksponat.
Muzejski su eksponati imuni na šarm i privlačnost lijepe riječi.
Plenković nam nasmijan govori o dobrom životu u Hrvatskoj, naročito mu zaigra svjetlost u očima, kada spominje umirovljenike.
Prije samo nekoliko mjeseci, pričao je o tome kako će za svakog iseljenog Hrvata dobiti 500 eura. Na politici lijepih riječi, još ljepših obećanja, stvorena je korumpirana hobotnica na kojoj nam je zavidna i Italija.
Naša draga bivša predsjednica, imala je svojih nadahnuća, obećavala je lijepim osmjehom, puno eura za rad od kuće.
Nakon svega nabrojenog trebamo se sjetiti one stare poslovice: “Čega je previše ni pas s maslom neće!”
Dosta je finoće, dosta je licemjerja na svim nivoima našeg društva, treba zahtijevati da se govori jasno i otvoreno.
Izazovni trenutak je pred nama a mi se i dalje krijemo iza izmišljene finoće. I dalje bi da nam tepaju oni koji su nas stjerali da hodamo po rubu siromaštva, koji nam za dug od 100 kuna naplate 1000, koji nam obećaju veće mirovine, da si možemo kupiti jedno jaje više na dan.
Ne treba nam to. Trebamo potpuno razotkrivanje svakog političara, trebamo da lažnom invalidu možemo reći da je krvopija, da izmišljenom umirovljeniku možemo reći da je parazit, da lopovu možemo reći da je lopov, trebaju nam prava imena za prave stvari. Naš je rječnik bogat riječima koje daju ime i radnji i pojavi i čovjeku s obzirom na njegove sklonosti.
Poplava komunikacijskih stručnjaka i raznih političkih analitičara izmišljeno je zanimanje, ti ljudi ovisno o naručiocu, oblače često surovu istinu u svečano ruho.
Što će nama netko tko nam priča, da je odluka o povećanju mirovina kroz 4 god. mandata, za 10%, mudra odluka, naše mudre vlade, plod je dubokog premišljanja i nadamo se izvršenju obećanog i dobre suradnje s umirovljenicima.
Niti nas nitko išta pitao, niti bi mi potvrdili, niti jedan od navoda, ali lijepo zvuči ovako lijepo upakirano.
To je jedan od primjera, drugi je onaj o poreznom rasterećenju, koji nam prezentira ministar Marić. Oni koji su do sada imali jako puno, dobiti će još dosta više, oni koji su imali jako malo neće dobiti ništa više, a oni malo više od jako malo, samo malo više.
Interesantan je i prijedlog poreza za one koji za svoju imovinu ne mogu dokazati zakonito porijeklo. Imali smo priliku pročitati da će njima Marić stati na kraj. A kako će stati? Povećat će porez na tu imovinu ravno za 4%.
Umjesto sadašnjih 56% porez će biti 60% a da bi to mogli učiniti moraju se sumnjivcima zavući u spavaće sobe, zavirivati ispod kreveta, tražiti u madracima, otvarati sumnjive gepeke, jer ta je imovina dobro skrivena.
Muž zamjenice državne tužiteljice brani se da je pronađen novac kod njega, njegov naslijeđen novac, od neke njegove familije, a da je on onog kritičnog dana iz “Kluba” u svoj stan donio bolesnog mačka u torbi.
Puno se prenijelo u našoj državi mačaka u vreći i eto i sada je jedan u igri.
Pustimo sada neka se razvežu sve vreće, ne držimo moralne prodike i ne dopustimo našim političarima da se kriju iza izmišljene finoće. Pustimo ih da uživaju u raznolikosti našeg izričajnog bogatstva. Neka prave stvari nazovu pravim imenom, prave ljude pospreme na pravo mjesto.
Možda iza toga budemo manje fini, ali i manje siromašni.