piše: Marica Žanetić Malenica
Moja majka bila je lijepa žena ovalna lica i snježne puti, stasitija i viša od mene.
Moja majka bila je ozbiljna žena, u sebi je nosila neku iskonsku tugu, samo njoj znanu… možda onu od prvoga plača kada joj je, pri porodu, umrla sestra blizanka.
Moju majku je vrlo često boljela glava, govorila je kako je to posljedica afričke gripe koju je kao mlada preboljela tijekom ratnih godina.
Moja majka je malo govorila, rijetko se smijala, život joj joj nije bio blagonaklon.
Moja majka završila je tek četiri razreda osnovne škole. Nije joj omogućeno daljnje školovanje iako je bila inteligentna žena koja je kalkulator imala u glavi.
Moja majka je bila domaćica i brinula je o troje djece kao što to čine sve dobre, brižne majke.
Moja majka mi je šila odjeću, plela džempere, kukičala kragnice za bluze i miljetiće za dotu… i učila me svemu tome.
Moja majka mi je rekla jednostavnu formulu za sretan život: „Imaj svoj dinar i nađi sebi para!“
Moja majka doživjela je tek jednu unučicu (moju stariju kćer) od šest koliko ih ima.
Moja majka umrla je mlada.
Sve sam činila da udovoljim svojoj majci, da je učinim ponosnom i sretnom.
Ali… ja nisam na svoju majku.
Ja sam na svojega oca. Onoga koji mi je znao reći: „Pa što ako nisi lijepa na mamu, važno je da si simpatična na mene.“
U obitelji s troje djece, bila sam ono srednje, koje nije ni tu, ni tamo. Jedini adut bio mi je moj spol. Kao jedina kći bila sam tatina maza. Sjećam se da bi me on navečer uspavljivao pričom koju je sam izmišljao, jer slikovnica ni knjiga za djecu u našem stanu nije bilo. Uglavnom su se ponavljale dvije, tri uvijek iste, ali tata bi se uživio u ono što je govorio i bio mi je uvijek iznova zanimljiv.
S njim pamtim samo sretne dane. Pa i izlete izvan Sarajeva, na neko imanje, gdje su jednoj piplici podrezali nekoliko pera kako bi se znalo da je baš ona moja. Nekoliko puta sam joj dolazila u posjet, trčala za njom, hranila je kukuruzom i ime joj nadjenula.
A onda se jedne nedjelje u vrijeme ručka na stolu pojavila zdjela s kokošjom juhom i potom pečena koka. Gledajući je osjetila sam neku nelagodu.
„Mama, tata… je li ovo ona moja koka?“, upitala sam i po muku koji je zavladao zaključila da jest. Bojkotirala sam ručak i otrčala u sobu plačući. Objašnjavali su mi da tako mora biti, da se kokoši uzgajaju zbog jaja i mesa…, ali trebalo je vremena da posložim u glavi taj „prehrambeni lanac“ i da im oprostim. A do tada sam bila ljuta na svoje „bezdušne“ roditelje. Bila je to jedna od rijetkih prilika kada mi se otac zamjerio.
Moj otac je bio duhovit čovjek, uvijek dobre volje, društven i spreman na šalu. Kada sam poodrasla i kada mi više nije pričao priče za laku noć igrali smo briškulu i trešetu na karte, one talijanske.
Odlazio mi je na roditeljske sastanke i ponosan se s njih vraćao. Jednom je mojemu razredu, na poziv razrednice, održao neko predavanje, ne sjećam se više o čemu, ali vjerojatno vezano za drugi svjetski rat jer je bio oficir. Tada sam ja bila ponosna na svojega oca.
Od njegovih dnevnica, koje je dobivao radeći na terenu, izvlačila sam kovanice koje sam, u početku, trošila na kokice, sjemenke, perece… poslije i one papirnate novčanice za odlazak u kino i na kolače, a kao gimnazijalka i za prve kozmetičke potrepštine.
Iako su vojna lica smatrali strogim i discipliniranim osobama, on nije bio takav. Bit će svu tu disciplinu prenio na mene jer su mi, zbog točnosti kojom sam pokazivala koliko cijenim vrijeme i svoje i tuđe, znali reći da sam prava „oficirska kći“.
Od nas troje djece ja najviše sličim na našeg oca, i fizički i psihički. Na svemu što sam ubrala s genskoga stabla, najzahvalnija sam ocu na vedrini duše i smislu za humor. Sve moje znanje stečeno školovanjem dobrim dijelom zahvaljujem učenju i disciplini. Humor i „kristalna kocka vedrine“ ne mogu se ni steći, ni naučiti… ili imaš, ili nemaš. To je moja najvrjednija baština, moje nemjerljivo bogatstvo koje mi je život učinilo lakšim, a mene spremnijom za sve dvoboje na koje me je izazvao.
Zapravo, moj otac mi je dao sve najbolje od sebe. Naučio me je da cijeloga života treba biti otvoren za učenje. Bio je u školi i kada sam se rodila i u ruke me prvi put uzeo s osam mjeseci. Po povratku s neke druge obuke donio mi je prvu i jedinu lutku, onu gipsanu koja ga je nadživjela. I ne htijući naučio me je puno više od mame koja me je htjela mnogo čemu naučiti.
Jedino što mi nije dao to su njegove zelene, bolje reći šućmuraste oči. Takve sam tražila kroz život tijekom kojega sam voljela jedne plave. Na kraju sam ih i našla. Sada u njih gledam ovim svojim toplim smeđim očima, istim onima kojima je moja majka gledala mojega oca.