piše: Marica Žanetić Malenica
Držeći u ruci uokvirenu tetinu sliku, stojim tog subotnjeg popodneva kasnoga ljeta u sjeni dugovječnih čempresa na groblju Sv. Roka. Slušam propovijed koja će je otpratiti s onu stranu vremena i prostora, u vječna nebeska lovišta.
Na svoj posljednji put krenula iz dalekog Pertha početkom rujna. Pet dana poslije stigla je u svoje rodno mjesto, Velu Luku na otoku Korčuli.
„Neću da me spalite, hoću da se moje tilo, a ne prah, vrati u Luku“, rekla je prije nekoliko godina mojoj rođakinji, svojoj kćeri, kada je, nakon suprugove smrti, živjela s njom i zetom. Tada je još ova sveprisutna pandemija bila tek u domeni znanstvene fantastike. Međutim, kada smo je počeli svakodnevno živjeti teta, tada već nadomak devedesete, više nije bila sposobna o tome razmišljati i eventualno se prikloniti kremiranju, kao i njezin muž.
A zna se što je posljednja želja. To je ona koja se nastoji ispuniti po svaku cijenu, na koju se ne smijemo oglušiti… svojega mira radi. I tako su prošla dva i pol mjeseca od njezine smrti u dalekoj Australiji do ispraćaja u rodnom joj mjestu. Na koji, zbog korone, nije došao nitko od njezinih najmilijih – kći, sin, unučad… Ali, došli smo mi koji smo tu – njezina mlađa sestra, jetrva, nećakinje i nećaci, rođakinje…
Teta Marija je, te davne ’72., s četrdeset godina i sedamnaestogodišnjom kćeri krenula na put u nepoznato za svojim mužem i sinom. Barba Perica je otišao dvije godine prije s nakanom da zaradi za dovršenje nove kuće koju je netom bio podigao i stavio pod krov kako bi, sa svojom obitelji, živio odvojeno od svojih roditelja. Vjerovao je da će, tijekom nekoliko godina, uspjeti steći dovoljno da se vrati na svoj otok i u svoju novu jednokatnicu. Ali po onoj da „čovjek snuje, a Bog odlučuje“, nikad se nisu vratili. Za razliku od drugih Velolučana vrlo rijetko su i dolazili u rodni kraj, svega dva ili tri puta, i to u prvih petnaestak godina. Sjećam se da su ’82. bili u Splitu znajući da moja majka, a tetina teško bolesna starija sestra, broji svoje posljednje dane. Pamtim još samo jedan njezin posjet Luci, gdje sam otišla na nekoliko dana kako bih je vidjela.
Možda im je put bio predalek i naporan, možda je bio i skup i stresan jer su se, zbog lošeg znanja engleskog jezika, teže snalazili na ogromnim aerodromima, a možda barba tek nije imao snage pogledati u oči kući bez prozora, bez života, bez njih za koje je sagrađena. Vjerojatno bi bio tužan baš kao što je i ona već više od pola stoljeća, i tužna i ljubomorna na sve one kuće koje su im tamo daleko, na počelu Svijeta, tijekom pola stoljeća pružale topli dom.
„Spomenimo se da smo prah i da ćemo se u prah pretvoriti…“, slušam riječi Božjeg poslanika i prizivam u sjećanje posljednji susret s tetom Marijom tijekom mojega boravka kod rođakinje u Australiji prije pet godina. Tada je već bila u devetom desetljeću i znala je da sam kći njezine starije sestre, ali je imala problema s mojim imenom, iako je jedna od inačica njezina. Nakon što bismo se svakoga jutra iznova upoznavale znale smo, kada bismo ostale same doma, sasvim suvislo popričati. Govorila mi je o mužu, o kćerinoj djeci koju je čuvala, o sestrama, o svom životu u Luci prije nego što ju je trajno napustila. Bili su to trenuci kada joj se mozak borio sa zaboravom dok je postupno tonuo u sve dublji mrak. Bila je fizički najsličnija mojoj rano preminuloj majci i gledajući je mogla sam dočarati kako bi ona izgledala da je život bio milostiv i dopustio joj da ostari. I pustila bih suzu da teta ne primijeti.
„Neka naša sestra Marija počiva u miru Božjem, amen…“, čujem glas svetoga čovjeka, ali više nisam tu. Otplovila sam u neka davna vremena, kada se u rodnoj kući moje majke jedne travanjske noći začuo i moj prvi plač.
Početkom tih pedesetih prošloga stoljeća moja trudna majka je s trogodišnjim sinom danima putovala iz Tetova u Makedoniji, gdje je otac službovao, do svojega otoka kako bi mene, kao i brata mi, rodila u svojoj rodnoj Luci. Očekivala je pomoć majke koja je i sama imala malo dijete. Naime, baba je svoje posljednje dijete, i jedinoga sina nakon pet kćeri, rodila tri godine prije mojega dolaska na svijet i kada je već imala troje unučadi od svojih dviju najstarijih kćeri. Nekako istodobno se je i teta Marija privremeno vratila svojim roditeljima s tek rođenim sinom dok joj je muž bio na odsluženju vojnog roka.
„Ti si pametna i dobra u skuli jer si se napila i mojega mlika. Kad ti mat ne bi bila doma, a ti se jadno krivila ja san te podojila“, znala mi je teta, kao djevojčici i djevojki, često reći s veselim smiješkom gledajući me svojim lijepim i vedrim svijetloplavim očima.
I tako sam ja, kao i umiljato janje, dvije majke sisala. Jesam li zato bila pametnija ili ne, teško je reći, ali je, zasigurno, tih nekoliko podoja bila naša trajna i neraskidiva veza koja me je, na neki čudan i neobjašnjiv način, odvukla k njoj na kraj Svijeta pet godina prije njezine smrti.
„Počivaj u miru, draga teta Marija”, prošaptah gledajući kako se grobnica zatvara. Među obiteljskim fotografijama koje su joj stavili u kapsil je i ona na kojoj nas dvije plešemo na proslavi Božića 2016.-e u Perthu.
„U tebi ima i njenoga mlika, pa neka si i ti s njom“, rekla mi je rođakinja podnoseći mi izvješće o oproštaju u Perthu, prije majčina posljednjeg putovanja.
Držim tetinu sliku u rukama. Tužna sam, ali duša mi je mirna. Uspjele smo se još jednom vidjeti, popričati, nasmijati, zagrliti… nakon više od tri desetljeća. Stigla sam u posljednji čas. Dok su ostatci svjesnosti još uvijek naseljavali njezin um.