MOJE SJEĆANJE

piše: Marija Matijašević

Sjećanja su još u glavi, ljepota sirotinje, skromnosti. Nismo imali puno, ali gladni nismo bili. Tata je bio jedinac, ja jedinica, za više djece nije bilo dosta.

Baka se uvijek snalazila, mijenjala i đorala. Ja tebi to, ti meni drugo. Imali smo dvije krave, jednu svinju, kokoši, guske. Niti jednu voćku. Bunar s pitkom vodom. Vrt i nešto zemlje, mali vinograd na Moslavačkoj gori. U vinogradu malu klet i bunar. Malo je tko imao bunar pokraj vinograda, voda se nosila izdaleka.

Cijelu godinu se nešto pohranjivalo i ostavljalo za Božić. Bio to krumpir, koji se spremao u trap, skupa sa slatkom repom, zvanom koraba, bili to lucnji sa grožđem, koji su se do Božića osušili i bili još slađi, guske se šopale mjesec dana prije, sušili se sirevi i meso od jedine prasice, i kobasice, bijele i crne, malo špeka i čvaraka.

Tjedana dana prije Božića se bijelila kuća, prale se klupe i stolice prali se prozori i zavjese, pospremio gredenac, oribala peć i stol. Presvukla se krevetnina.

U krušnoj peći su se pekli kruhovi i prigorska gibanica, nakon toga – guska. Mama je spekla nekoliko kolača, kao breskve, bijela pita, šape, medenjake. Skuhala se hladetina, i juha.

Na Badnjak je sav posao morao napraviti do noći, i nije se smjel paliti svijetlo, dok se nije unjela slama u kuću. Kad su se krave podojile i naštrajilo im se čistom slamom, napojio se, baka je pripremila lanenu plahtu i čekalo se da se svi okupe. Nas petero. Djeda je uzeo plahtu i s pukačem napukao slamu sa kupa, svezao ju u plahtu i zaputio se prema kući. Pokucao i ušao. Bacio je slamu na zemlju i svi smo kleknuli i molili se. I plakali.

Prije noći je tata otišao u šumu i donio granu borića, nije se smjelo odsjeći bor. Tu grančicu je postavio u kut do stola, a mama i ja smo na nju stavile par cukrenih bombona, cukor sam ja prije pojela pa smo zamotale u sjajni papir repu.

Zatim se upalilo svijetlo.Na stol je baka metnula slame u križ i posula sa pšenicom i jačmenom, i metnula par kovanih novčića. Na to je metnula laneni stolnjak a na to svega od jela. Ali bio je post, nije se smjelo ništa dirati.

Zatim se spremalo na polnoćku. Baka mama i ja. Do crkve se pješačilo pola sata ili se prtio snjeg, jer tada su snjegovi bili i po metar.U crkvi nije bilo stolaca ili klupa, nego se stajalo, i misa se služila na latinskom.

Žene su nosile narodnu nošnju, i svilene rupce.

Misa je trajala sat vremena. Na povratku kući, dobro smo anJVžnijwe. najele i na spavanje.

U jutro u tri sata na vratima je zasvirala muzika i zapjevali pjesmu “mnogo ljeta sretan bio, mnogo ljeta živio”, djed Stjepan je imao imendan, i kako je nekada svirao bas, došli su mu kolege čestitati imendan. To mi je tako ostalo lijepo sjećanje iz djetinjstva.

Sretan Božić!

0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
1 Comment
Newest
Oldest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Marica
Marica
3 years ago

Sječanje gospođe Marije na dočeke Božića prije šezdesetak godina je slično uspomenama i sjećanjima i nas ostalih koji smo tada bili djeca.Narod je bio siromašan, ali mnogi su bili sretniji nego što je većina danas.Svi smo se veselili Božiću , što se je imalo čuvalo se za Božić. Kada je Božić došao, bili su obredi kao što je to lijepo opisala gospođa Marija. Bilo je to tada veliko veselje i sreća za sve a naročito za djecu.Hvala gospođi Mariji što nas je bar na trenutak vratila na divne dane našeg djetinstva.