piše: Marija Matijašević
Sjećanja su još u glavi, ljepota sirotinje, skromnosti. Nismo imali puno, ali gladni nismo bili. Tata je bio jedinac, ja jedinica, za više djece nije bilo dosta.
Baka se uvijek snalazila, mijenjala i đorala. Ja tebi to, ti meni drugo. Imali smo dvije krave, jednu svinju, kokoši, guske. Niti jednu voćku. Bunar s pitkom vodom. Vrt i nešto zemlje, mali vinograd na Moslavačkoj gori. U vinogradu malu klet i bunar. Malo je tko imao bunar pokraj vinograda, voda se nosila izdaleka.
Cijelu godinu se nešto pohranjivalo i ostavljalo za Božić. Bio to krumpir, koji se spremao u trap, skupa sa slatkom repom, zvanom koraba, bili to lucnji sa grožđem, koji su se do Božića osušili i bili još slađi, guske se šopale mjesec dana prije, sušili se sirevi i meso od jedine prasice, i kobasice, bijele i crne, malo špeka i čvaraka.
Tjedana dana prije Božića se bijelila kuća, prale se klupe i stolice prali se prozori i zavjese, pospremio gredenac, oribala peć i stol. Presvukla se krevetnina.
U krušnoj peći su se pekli kruhovi i prigorska gibanica, nakon toga – guska. Mama je spekla nekoliko kolača, kao breskve, bijela pita, šape, medenjake. Skuhala se hladetina, i juha.
Na Badnjak je sav posao morao napraviti do noći, i nije se smjel paliti svijetlo, dok se nije unjela slama u kuću. Kad su se krave podojile i naštrajilo im se čistom slamom, napojio se, baka je pripremila lanenu plahtu i čekalo se da se svi okupe. Nas petero. Djeda je uzeo plahtu i s pukačem napukao slamu sa kupa, svezao ju u plahtu i zaputio se prema kući. Pokucao i ušao. Bacio je slamu na zemlju i svi smo kleknuli i molili se. I plakali.
Prije noći je tata otišao u šumu i donio granu borića, nije se smjelo odsjeći bor. Tu grančicu je postavio u kut do stola, a mama i ja smo na nju stavile par cukrenih bombona, cukor sam ja prije pojela pa smo zamotale u sjajni papir repu.
Zatim se upalilo svijetlo.Na stol je baka metnula slame u križ i posula sa pšenicom i jačmenom, i metnula par kovanih novčića. Na to je metnula laneni stolnjak a na to svega od jela. Ali bio je post, nije se smjelo ništa dirati.
Zatim se spremalo na polnoćku. Baka mama i ja. Do crkve se pješačilo pola sata ili se prtio snjeg, jer tada su snjegovi bili i po metar.U crkvi nije bilo stolaca ili klupa, nego se stajalo, i misa se služila na latinskom.
Žene su nosile narodnu nošnju, i svilene rupce.
Misa je trajala sat vremena. Na povratku kući, dobro smo anJVžnijwe. najele i na spavanje.
U jutro u tri sata na vratima je zasvirala muzika i zapjevali pjesmu “mnogo ljeta sretan bio, mnogo ljeta živio”, djed Stjepan je imao imendan, i kako je nekada svirao bas, došli su mu kolege čestitati imendan. To mi je tako ostalo lijepo sjećanje iz djetinjstva.
Sretan Božić!
Sječanje gospođe Marije na dočeke Božića prije šezdesetak godina je slično uspomenama i sjećanjima i nas ostalih koji smo tada bili djeca.Narod je bio siromašan, ali mnogi su bili sretniji nego što je većina danas.Svi smo se veselili Božiću , što se je imalo čuvalo se za Božić. Kada je Božić došao, bili su obredi kao što je to lijepo opisala gospođa Marija. Bilo je to tada veliko veselje i sreća za sve a naročito za djecu.Hvala gospođi Mariji što nas je bar na trenutak vratila na divne dane našeg djetinstva.