NAKON DUGO VREMENA

piše: Marija Matijašević
Stružec
/ Kada sam 1963. godine pošla u srednju Tekstilnu školu u Zagreb, bilo je sve novo, nepoznato, strano. Veliki grad, no dobro da sam prve mjesece bila kod tete, dok se nisam malo snašla.

Striček mi tada našao mjesto u “Bosanskom domu”. Tamo bilo puno cura i curica, odgajateljica. U Klajićevom domu, bilo još više učenika.

U razredu, sam upoznala Ljubicu iz Virja. Sprijateljile se zauvijek, kako je to kod mene običaj. Kada je trebalo u tvornicu u tkaonu na praksu u feriju, pozvala me u Virje, u tvornicu “Pobjeda”. Tada nam je njena sestra sašila jednake haljine.

Zavoljela sam Podravinu, njihov govor i ljude. Topli i pitomi su. I nisam ih nikada zaboravila. Kada sam se udavala, bila mi je na vjenčanju, kada se ona udavala, bila sam joj na svadbi, kada je rodila Slađanu, bila sam krsna kuma. A onda su nas životi ponijeli daleko, i posjeti se prorijedili …

Sada ju odlučih posjetiti. Nisam ju prepoznala. Život i posao su je zgrbili do polovice. Mala zgrbljena i stara. E, Bože, gdje su oni dani kada smo sa starim kamionom išle do Mađarske na zabavu!

Njena djeca porasla, unuci se namnožili. Sada ih je, u dvije kuće, 14 ljudi. Treba to nahraniti. I još krave i gorice i živad i stara majka od 89. godina …

Ona mi se najviše radovala. Moju poklonjenu knjigu je prva pročitala, i to nekoliko put, a i stalno plakala.

Sada sam joj poslala i moju zadnju knjigu, sa malim štivima, pa neka čita. Ona još uvijek radi i ručne radove, iako je u krevetu.

0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments