piše: Marija Matijašević
Brelin/ Kišni je danas dan, drugoga lipnja…
Kapi kiše klize po staklu mog prozora i udaraju u lim-klupicu na prozoru s vanjske strane. I moje suze klize po mom licu …prozoru …samo su nečujne. Nitko ih ne vidi i ne osjeti. Kojeg je okusa moja suza? Da li je bez okusa? Slatka ili slana? Koga briga. Da li je bolna? Koga briga. Sama sam sa svojim suzama, i ne znam zašto plačem? Da li zbog daljine moje kuće ili zbog nečega drugoga? Znam! Žao mi nemilosti, pa se sve skupilo u meni.
Ne znam da li je vrijedno ili dostojno, liti suze za onim što nije važno i onima kojima nisam važna?
Danas nije čovjek …prijatelj, poznanik, kolegica …nikome važan.I kada ću ja to shvatiti? Vjerojatno nikada.
A i što bi ja to trebala da shvatim? Recite mi molim Vas ….možda konačno shvatim?
Opet gledam u prozor i vidim da se sastaju te kišne kapi, po dvije, po tri, u jednu debljku, koja klizi brže do dna prozora i nestaje. Kada ih je više otpornije su i brže. Ali ipak nestaju, kao i one jedinice.I više ih nema.
Tako su i moje suze nestale.
Nije mi žao što moram odavde otići, nego mi je žao, što se nisam s nekima srela, koji su mi dragi. Tako su oni željeli, htjeli, a to govori sve.
Na prozoru prestala kiša, samo su ostale sitne kapi i napravile “šlajer” …tako da se ne vidi van.
Zamutio se prozor … ” zasapnio”. Tako su se i moje oči zasapnile i ne vidim više nikoga.
Možda je tako i bolje.
Ako me u budućnosti netko imenom zovne na mojem putu, okrenuti ću se …vidjeti tko je …ali neću stati, nego nastaviti svoj put. Moj put …koji me jedini nije iznevjerio.
Na horizontu se rasvjetlilo nebo, iznad krovova se malo sjaji, kao i u mom pogledu u budućnost.
Ne dam se. Pakujem se.