Miljenka Koštro, Klasje duše, Matica hrvatska, Čitluk, 2020.
tekst: Miljenko Stojić
U društvu oko nas stvari konačno sazriješe. Rasplamsala se borba između globalista i suverenista, teolozi kažu između dobra i zla. Skroz sam uvjeren da će dobro pobijediti.
Na tom tragu je i Miljenka Koštro u ovoj svojoj zbirci pjesama. Istina, ne progovara ona o tomu ovako očito, nego se drži svojih korijena. Negdje smo se rodili, negdje smo rasli, negdje smo se ispunjavali doživljajem svijeta. Ne može se to prebrisati krpom zaborava i proglasiti se »čovjekom bez granica«. Tek tada si ograničen, jer livadu bez ograde lako popasu.
U 6 ciklusa sabrala je Koštro mnogo toga. Zapravo, svaki ciklus proširen s još nešto pjesama mogao bi predstavljati jednu zbirku. Različiti su u sebi, iako svi imaju zajedničku nit koju bismo mogli nazvati: Na svom, takvom kakvo je.
Prvi ciklus »Između vremena« donosi razmišljanja o onom starom što nas je oblikovalo i ovom novom u čemu živimo. Ponekada dolazi i do nehotičnog nerazumijevanja kao u pjesmi »Idi (jedi)«. Jesmo li postali bolji prolazeći sve te životne mijene? U ciklusu »Odbjegle misli« pjesnikinja uranja u vrijeme koje je okružuje. Tko je ona u njemu? Možda ptica koju ne uspijevaju razumjeti (Cvrkut ptice). Treći ciklus na jedan način izvire iz prethodnog. Život je stiskao, a pjesnikinja zaranja u neka bivša vremena i stanja, odnosno ona je to još uvijek samo sada u izmijenjenom tijelu (Zaboravila sam odrasti).
Slično su prolazili i drugi književnici prije nje kojima posvećuje svoje stihove u sljedećem ciklusu. Divila im se, upijala njihovu blizinu kroz stihove, a s nekima i kroz osobne susrete tako da je prirodno reagirati na taj način. Pravi je to uvod u peti ciklus koji svojim nazivom sve kaže: »Domovini i didovoj stini«. Skupili se tu osjećaji glede obrane domovine u Domovinskom ratu, ali i glede njezine obrane u svome srcu. Ima se smisla za nju boriti, ima smisla biti svoj. I onda dođoše »Kapljice«. Pjesme nevelike stihovima, ali koje poput kišnih kapljica prodiru u naše postojanje. Pobuđuju u nama miris haiku pjesništva, iako nisu satkane na taj način.
Miljenka Koštro zauzeto kroči stazom književnih ostvaraja. Kamo će je sve to odvesti, još ne znamo. No znamo da njezine stihove, odnosno rečenice, treba čitati. Bude u nama dijete, posebno ako je uspavano. Bit će ovom svijetu oko nas puno lakše dođe li što prije i ono jednom takvom stanju. Mi, pak, ne čekajmo na njega, postanimo zapravo oni koji će mu to olakšati.